Rijeka kao grad profesora Baltazara

Dana 24. listopada, od 10 pa sve do 17 sati, trajalo je otvaranje najveće izložbe programskog pravca Dječja kuća Europske prijestolnice kulture. Riječ je o izložbi 51000 Balthazargrad, koja je u produkciji Rijeke 2020 i MMSU-a otvorena u prostoru Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci i najveća je izložba posvećena profesoru Baltazaru dosad. Izložba traje sve do 23. siječnja 2021, a njezin naslov nadahnut je činjenicom da je upravo Rijeka izgledom i atmosferom poslužila Zlatku Boureku kao nadahnuće za crtanje Baltazar-Grada, u kojem dobri profesor živi i smišlja svoje izume.

Izvor Press Rijeka 2020

Zlatko Bourek, čovjek koji je u velikoj seriji crtanih filmova bio zadužen za scenografiju, ispričao je o tome u Sušačkoj reviji 2010: „Kad smo krenuli raditi Baltazara, ideja je bila smjestiti ga u neku urbanu sredinu i kad smo razmišljali što je sve bitno da jedan takav grad ima, nekako nam je odmah na pamet padala Rijeka. Ja sam tada već dosta puta boravio u Rijeci i ona me uvijek ponovo oduševljavala kao jedan izuzetno uredni, cifrani građanski grad, s tom svojom širokom i dugačkom centralnom ulicom, na čijim se stranama nalaze te velike lijepe starinske zgrade, s lukom koja je odmah pored i na čijem kraju susrećete veliku željeznu brodinu.

Sve to Rijeci daje pomalo surrealistični izgled koji nam je baš odgovarao za našu ideju o Baltazar-Gradu. Naravno, neki drugi detalji u scenografiji inspirirani su drugim gradovima – primjerice tvrđava po uzoru na onu dubrovačku, Dravski most i slično.“

Neko vrijeme, tijekom ratne 1992, imao sam priliku družiti se s Bourekom, koji je bio u Rijeci kao scenograf spektakularne predstave Vuci u HNK-u Ivana pl. Zajca. Profesora Baltazara Bourek je spomenuo posve uzgredno. Bio je šarmantno diskretan, za razliku od redatelja te predstave Želimira Mesarića, koji je bio nezaustavljivo pun energije i poleta. Vuci su nastali Gašparovićevom dramatizacijom romana Milutina Cihlara Nehajeva, uz dodatak nekih motiva iz povijesno-dokumentarnog romana Frankopanov prsten Henryja Thodea.

Meni je ta predstava zanimljiva iz dva razloga: u vilu Henryja Thodea na Lagu di Garda, nakon svojih suludih riječkih dana, uselio se Gabriele D’Annunzio, a mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva, pisac Vatroslav Cihlar, godinama je radio u Pomorskom i povijesnom muzeju u Rijeci i prijateljevao s ravnateljem Rikardom Žicom, mojim ocem.

Kako je Domovinski rat bio u mračnoj i krvavoj fazi, Mesarić je razmišljao o predstavi Laval Nugent – posljednji Frankopan, gospodar Trsata jer se oduševio tom mojom knjigom, objavljenom početkom 1992. Obojica su smatrali da bi takva predstava bila svojevrsni nastavak predstave Vuci, pa i njezin logičan kraj. Poslije nekoliko mjeseci cijeli se projekt tiho ugasio sam od sebe. No zato je sad tu Baltazar!

Rijeka 2020 i MMSU izložbu su postavili u suradnji s Jučer Danas Sutra – Platformom za audiovizualna istraživanja te u partnerstvu s Ultra linkom i Zagreb filmom. Kustos izložbe je Željko Luketić, kustoski asistent Leri Ahel, a dizajn postava i grafičko oblikovanje potpisuje Brigada – Zoja Ivanišević, Kristina Volf i Ena Tadej. Za pisanje i obradu teksta izložbe zaslužan je Utorak – Jakov Vilović, dok dizajn svjetla potpisuje Ivan Marušić Klif.

Profesor Baltazar animirana je humoristička serija snimana od 1967. do 1978. u Zagreb filmu. Ima ukupno 59 epizoda, koje traju od pet do deset minuta. Serija je do danas ostala jedan od najuspješnijih projekata Zagrebačke škole crtanog filma. Otac lika profesora Baltazara je Zlatko Grgić, a u projektu je sudjelovala ekipa od dvadeset ljudi, među kojima su se isticali Ante Zaninović, Pavao Štalter, Boris Kolar, Milan Blažeković i Zlatko Bourek, uz glazbu Tomice Simovića.

Simpatičnom znanstveniku ime je dao Pavao Štalter. Između 2007. i 2009. cijela je serija restaurirana i digitalizirana pod okriljem tvrtke DVD Lab iz Rima. U dvije godine rada restaurirano je – i u digitalni format prebačeno – 720.000 sličica. Vedrana Simičević, u davnašnjem razgovoru s Bourekom u Sušačkoj reviji, istaknula je i samu bit cijelog projekta: „Ono što Baltazara čini originalnim prvenstveno je ideja nenasilja.

U Baltazaru nema negativaca koje treba pobijediti, nema borbe dobra i zla. Jedino što domišljati profesor i stanovnici Baltazar-Grada trebaju pobijediti jest – problem. A on se, poručili su djeci autori, pobjeđuje snagom uma. Bila je to, u doba kad su crtani filmovi, čak i oni relativno benigni iz Disneyjeve radionice bili prepuni stilizirane agresije, potpuno revolucionarna ideja. U Baltazaru nitko nikoga nije udarao palicom u glavi, nitko nije završavao na dnu provalije, niti je jedan lik drugom, slikovito će to danas opisati Bourek, stavljao bombu u stražnjicu.

Plemenita ideja o svijetu gdje nema mjesta za crno-bijele likove, već svi prije ili kasnije imaju nekakav problem koji je rješiv, bila je optimistična na nekoliko različitih razina i učila je najmanje gledatelje da su sve prepreke premostive uz znanje, dosjetljivost, maštu i dobrotu. Možda je i zato Baltazar postao tako univerzalno popularan u raznim dijelovima Europe.“

Uza svu pedagošku nenasilnost profesora Baltazara, meni je nekako žao da Rijeka nije iskoristila nešto više i nešto nasilnije priče poput Roberta Whiteheada i torpeda (izložba postoji, ali nekako po strani), feldmaršala Lavala Nugenta, koji je stajao iza Ilirskog preporoda, kao posljednji Frankopan, Vatroslava Cihlara, jednog od najvećih hrvatskih antifašista, te Gabrielea D’Annunzija, posve suprotna karaktera i od Cihlara i od profesora Baltazara. Iako podjednako slikovita.