Prvi koncert vrijedan čekanja

Na trećem koncertu ovogodišnjeg ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj nastupio je netom diplomirao violinist Ivan Graziani (1997), mladi umjetnik glasovita prezimena, a samim time i velikih očekivanja. Ivan Graziani prva dva stupnja glazbenog obrazovanja završio je u Glazbenoj školi Ivana Matetića Ronjgova u Rijeci 2004–2017. godine u klasi Vilka Jutta, a poslije Maje Veljak. Istodobno radi pod mentorstvom Marine i Leonida Sorokowa, kod kojega 2010. upisuje studij za posebno nadarenu djecu na Glazbenom sveučilištu u Beču te kod kojeg diplomira na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.

Ivan Graziani / Snimio MIRKO CVJETKO

Na programu koncerta bili su Capricci br. 1 i br. 9 iz op. 1 Niccola Paganinija, Sonata za violinu i glasovir Stjepana Šuleka, Ciaccona iz Partite br. 2 u d-molu za violinu solo, BWV 1004 Johanna Sebastiana Bacha te skladba Tzigane Mauricea Ravela. Ujednačena raspodjela solističkih i komornih djela pružila je mogućnost Grazianiju da se pokaže kao kompletan izvođač, bez obzira što je vremenski Šulekova Sonata za violinu i glasovir zauzela najviše prostora, a pokazala se i kao interpretativno najzahtjevnija. Tehničkom zahtjevnošću zasigurno ne. U tom su pogledu Paganinijevi Capricci i Ravelova Tzigane zasigurno nadmoćni, no skladateljskim problemima koje si historicistički usmjeren skladatelj sredine 20. stoljeća nameće ponekad je teško na primjeren način pristupiti. Breme kanona klasične glazbe koje se još od Brahmsa nadvija na skladatelje okrenute tradiciji kod Šuleka je, makar i sto godina kasnije, nadvladano na isti način. Glazbena forma, koju su majstorski istaknuli Ivan Graziani i korepetitorica Renata Hill, bramsovski fluktuira između još funkcionalna tonaliteta i iznutra pokrenute narativnosti. Slično funkcionira i Ravelov pristup u skladbi Tzigane, samo što nas tu egzotizam materijala, i njemu primjerena Grazianijeva izvedba, ipak povuku da slušamo pretežno površinski.

Površnost se dakako prečesto pripisuje i skladbama Niccoloa Paganinija, slično kao što bi ju se moglo pripisati mladim izvođačima koji svoj recital nakrcaju virtuoznim, izvanjski blještavim djelima, što, srećom i pohvalno, nije bio slučaj na ovom koncertu, gdje su naglašeno zahtjevne skladbe došle na samu početku i kraju, a uravnoteženost je postignuta središnjim Šulekovim i Bachovim ostvarenjima. No ako se u tom kontekstu vratimo i na prije spomenutu bremenitost, samo ovaj put iz pozicije izvođenja, onda se Bachova Ciaccona vječno nadvija nad violinistima. Temeljno djelo violinističkog repertoara uvijek je rado slušano i veseli nas svaka prilika da ju čujemo u novom ruhu, pogotovo od strane najperspektivnijih domaćih izvođača, kao što je u ovom trenutku Ivan Graziani.

Ono što nas podjednako veseli jest nastavak ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj. Prvi je ovo bio koncert u sezoni otkada je pandemija usporila sva slična koncertna događanja, ali u svakom slučaju i dalje sjajna prilika da se mladim glazbenicima ponovno omogući nastup i predstavljanja u tradicionalnim, ali klasičnoj glazbi ipak najprimjerenijim uvjetima.