Pravi pijanistički izazov

Intenzivnom izvedbom bez popusta Lovro Pogorelić skupa s Franzom Lisztom i danas neizbježnim streamom zahvaljujući ekranima ulazi izravno u stan. Na velika vrata kao da prolazi ispod „autobusne nadstrešnice“ Spomenika Domovini na livadi između Gradske vijećnice i Lisinskog. Ne, ne dolazi u dom na domjenak, večericu ili zakusku. Dolazi svirati rijetku pijanističku poslasticu – Transcendentalne etide Franza Liszta. Jedan je od pijanista u već dugu nizu interpreta na instrumentima s tipkama koji u agilnoj organizaciji udruge Cristoforium neumorno pune rupe nesvakidašnje koncertne sezone. Kao da kažu: pijanisti naprijed, ostali stoj.

Lovro Pogorelić zaokupio je pozornost koncentriranom izvedbom Franza Liszta bez predaha / Snimio  Vinko Šincek

I samotnički instrument može zasjati i biti sve odjednom, od intimne ispovijedi do orkestra. Jer sada je pravo vrijeme za soliste u sezoni Cristoforiuma koja vrijedno pokušava nadomjestiti glazbu uživo s prorijeđenom publikom smještenom po pandemijskim pravilima, ujedno streamom pokrivajući događaje, sve u vlastitoj organizaciji u uvjetima pandemije. A ona očito neće stati tek tako pa su napori Umjetničke udruge Cristoforium ishod dobre procjene i brza prilagođavanja takozvanim novonormalnim uvjetima. A i oni imaju neke svoje prednosti. Isključuju odijevanje, putovanje do događaja, ali im opasno manjka sočnost živa zvučanja čak i sa zvučnicima, sitni razgovori i druženja. Jer napokon koncert je i društvena interakcija.

Lovro Pogorelić je za svoj nastup izabrao Transcendentalne etide Franza Liszta. Rijetki izbor u kompletu, i pravi pijanistički izazov samo za sposobne, ambiciozne i iznimne koji to u cjelini mogu iznijeti pred publiku. Lovro Pogorelić zacijelo je jedan od njih.

U svom posvećenom gotovo asketskom nastupu visoke koncentracije nedvojbeno je intenzitetom mogao zaokupiti pažnju, a znalci bi mogli detaljnije o tome raspraviti. Kratko i jasno je u pravu veliku avanturu izvedbe dvanaest etida pijanist uveo Preludijem te vrtlog nastavio i među ostalima Mazeppom, Feux follets, Eroicom ili Divljim lovom (Wilde Jagd), Ricordanzom, da bi neku vrstu privremenog smirenja donio na kraju s lirskim Harmonies du soir i Chasse neige.

Malo predvorje Muzeja za umjetnost i obrt u novonastalim okolnostima prima malo slušatelja. Teško je reći koliko ih se zbog poznatih okolnosti uteklo izravnom prijenosu, ali okladila bih se da ih je bilo više nego što predvorje može primiti kao jedan od intimnih koncertnih prostora Muzeja koji, iako ranjen potresom, ne posustaje u davno zacrtanim aktivnostima.

U golemu Lisztovu klavirskom opusu po vrijednom popisivaču Transcendentalne etide označene su brojem S 139. Etida je dvanaest, kao što to nasljeđe nalaže; ono bliže od Chopina, da se ne ide dalje u prošlost, sve do Bacha ili možda simbolike broja 12 i udvostručenog 24 u glazbenim opusima, a da se apostoli i ne spominju. Lovro Pogorelić zaokupio je pozornost koncentriranom izvedbom bez predaha. Kako sebi tako i slušateljima. A i Transcendentalne etide, čijoj transcendentalnosti možda prkosi njihov bujni sadržaj, nisu namijenjene svakome. Osobito ne cijeli opus, koji eto nije namijenjen prosječnom interpretu. Za malo više od sata koliko je dovoljno za nadasve zbijenu izvedbu potrebna je visoka razina koncentracije, izdržljivost i sviračko majstorstvo.

U nizu koncerata koji su zaredali posljednjih desetak dana Lovro Pogorelić našao je mjesta da i pred malo ljudi predstavi svoj projekt izvedbe Lisztovih Etida na uređenom Pleyelu iz 1924. godine. On u tom kratkom vremenu pokazuje svoju čvrstu pijanističku moć, a te je namjere pokazao još kao tinejdžer laćajući se najzahtjevnije pijanističke literature i nastavljajući izborom godinama koje su slijedile, na mnogim koncertima ovdje pa sve do Dalekog istoka uz posebne gušte na malom, ali probranom ljetnom festivalu na Pagu.

I na novom recitalu Lovro Pogorelić pokazuje intenzitet isklesane ekspresije takoreći u crno-bijeloj zvučnoj slici velikih kontrasta, kiparskom gestom gradeći velike i impresivne zvučne volumene. Izražajnost kontrasta nesmiljenim intenzitetom preplavljuje snagom bez ostatka. Lovro Pogorelić kao da se našao u svom svijetu, u kojem obitava autoritativno i u udobnom glazbenom okolišu. Cjelina izvedbe zaslužila je veliki bravo jer se Transcendentalnih etida u kompletu ne može prihvatiti baš svatko niti uz najveći trud dosegnuti ishod vrijedan svakog poštovanja. Osobito u vremenu kada nepovoljne okolnosti nimalo ne pomažu.