Poetika nestvarno stvarnih koincidencija i narativa

Svoju nedavno postavljenu izložbu u izlagačkom prostoru Black Box na prvome katu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti Željko Kipke odlučio je nasloviti Magnetic Sounds. Naslov nipošto nije odabran slučajno. Ali ukoliko govorimo o Kipkeovu stvaralaštvu, teško da uopće možemo razmišljati o slučaju i/ili slučajnosti u uobičajenom značenju tih riječi; kao mnogo mudrija i primjerenija opcija nameće se – kako je to, uostalom, kustosica izložbe Magnetic Sounds Leila Topić lucidno detektirala i naglasila – sintagma objektivni slučaj, koja će u umjetničkim strategijama toga doista intrigantna autora nužno poprimati konotacije autentičnoga kreativnog postupka.

Snimio Boris Berc

Objašnjavajući, dakle, postupak objektivnog slučaja Leila Topić u popratnom je kataloškom tekstu izložbe zapisala: „Ovaj se postupak, naime, bavi slučajnim i nepredvidivim trenucima u kojima se nepodudarni, neskladni elementi koji se susreću u svakodnevnom životu preklapaju i objašnjavaju međusobno, tvoreći zajedno neku vrstu mističnog uvida, poput budnog sna.“ Osobno sam pak u jednom svom ranijem tekstu posvećenu Kipkeovoj umjetnosti posegnuo za sintagmom snoviđenja svakodnevice.

Posveta nadrealizmu

Bilo kako bilo, riječ je o autoru koji nedvojbeno gaji aktivan i u kreativnom smislu nadasve potentan odnos naspram nasljeđa nadrealizma, itekako utjecajna avangardnog pokreta začeta prije točno stotinu godina. Upravo tako, prije točno stotinu godina, jer nadrealizam nije, naime, začet 1924, kada André Breton objavljuje prvi od ukupno tri manifesta nadrealizma, nego 1920, izlaskom knjige Les Champs magnétiques (hrv. Magnetska polja, engl. The Magnetic Fields), u kojoj su on i Philippe Soupault inaugurirali nadrealističku tehniku automatskog pisanja. Ta je knjiga, zapravo, označila Bretonov i Soupaultov praktičan raskid s dadaizmom te iskorak u nadrealizam. Umjesto reagiranja na realnu stvarnost počeli su, dakle, težiti kreiranju jedne nove i posve osobne nadrealne stvarnosti. I sada se vraćamo naslovu Kipkeove izložbe.

Parafrazirajući engleski prijevod znamenite Bretonove i Soupaultove knjige, Kipke iskazuje svojevrsnu posvetu nadrealizmu o njegovoj okrugloj obljetnici. Ali nipošto uobičajenu posvetu; Željko Kipke sve je prije nego obljetničarski nastrojen autor. On, u sklopu izložbe Magnetic Sounds, premijerno prikazuje istoimeni kratki eksperimentalni film podijeljen u sedam cjelina/poglavlja koji je realiziran u skladu s nadrealističkim tretiranjem slučaja. Kao osnova za taj film poslužili su mu talijanski pulp-stripovi iz druge polovice prošloga stoljeća što ih je početkom godine nabavio u Trstu, a montiranje odnosno slijed njihovih digitalnih animacija proveden je kockarskom metodom izvlačenja brojeva od 1 do 7 – upravo onoliko koliko film ima cjelina/poglavlja – iz za tu prigodu odabrane posude. Film uključuje, kako ističe Leila Topić, prizore gotičkih horora, avionskih nesreća, vukodlaka, satira, različitih životinja, duha iz boce te putovanja pustinjom, pridajući im posve nove i neočekivane narativne sljedove.

Magnetic Sounds, ulje na platnu, 2020. / Snimio Damir Fabijanić

Nadrealistički štih popartističkog predloška

Repetitivnost animiranih slika rezultira doista začudnim i pomalo halucinantnim ugođajima, posve kompatibilnim s osnovnim postavkama nadrealizma. Međutim, za ovaj film – što nam njegov naslov nedvosmisleno i sugerira – ipak će biti ključna njegova zvučna kulisa. Kipke, naime, zvuku pristupa na ambivalentan način: katkada se njime koristi u svrhu spektakularna isticanja uvjerljivosti odnosno dojmljivosti animiranih radnji, a katkada će se njime poslužiti kao svojevrsnim sredstvom za ciljano poništavanje ili barem relativiziranje učinaka što bi mogli proizići iz vizualnih komponenata filma.

Posve u Kipkeovu stilu, film Magnetic Sounds prati i akromatski tretirana slika na platnu, čija dinamična i virtuozno realizirana kompozicija prožeta za pulp-stripove itekako karakterističnim onomatopejama čini svojevrsni zamrznuti sažetak filmskih radnji. Mogli bismo konstatirati kako je strip prerastao u film, čiji će pak nastanak stimulirati i usporednu realizaciju ulja na platnu. Kipke će, zapravo, tipično popartističkom predlošku podariti nadrealistički štih, što je u povijesnom smislu posve utemeljeno s obzirom da su nadrealisti također iskazivali neskriveno zanimanje za trivijalnu odnosno pulp-kulturu.

Izložba Magnetic Sounds uključuje, međutim, i nekoliko Kipkeovih ranijih radova, točnije njih tri. Riječ je o eksperimentalnim filmovima Bulevar devet života i Unyielding Look into the Future – prvi je popraćen tablom/objektom kakvom se označavaju imena ulica ili kvartova u Istanbulu te slikom na platnu s prikazom imaginarna rastera ulica iz različitih gradova, a drugi s dvjema slikama na platnu s motivima simulirane reklame za spomenuti Kipkeov film Bulevar devet života rađene u holivudskom stilu, odnosno fikcionalnih najava njegovih filmova kakve su bile uobičajene u jednom bečkom filmskom časopisu sredinom prošloga stoljeća – te slikarskoj instalaciji Botanički dnevnik, kojoj inače izvorno pripada još i na ovoj izložbi neprikazan istoimeni film.

Apsolutna otvorenost i nezaokruženost opusa

Spomenute radove itekako je imalo smisla uvrstiti na ovu izložbu, jer Željko Kipke pripada među autore koji inzistiraju na apsolutnoj otvorenosti i nezaokruženosti vlastita opusa. Drugim riječima, njegove radove moguće je promatrati u različitim sociopsihološkim kontekstima, pri čemu njihova značenja mogu poprimati različite konotacije od kojih će svaka biti autentična i legitimna. Nijedna opcija nije isključena, rekao bi taj postmodernistički i neomaniristički usmjeren baštinik nadrealizma, ali jednako tako i nadrealizmu srodna situacionizma.

Kipkeovi lucidni i zakučasti postupci aproprijacije, montaže, zazivanja objektivnih slučaja, a osobito dérivea i détournementa, pridonose da njegova poetika doista generira nestvarno stvarne koincidencije i narative, pri čemu realno odnosno svakodnevno nadasve lako može skliznuti u svijet fikcije i snoviđenja. Bilo kakva medijska ili tematska ograničenja u njegovu slučaju doista ne postoje i kao takva čine neprihvatljivu opciju. Uobičajene šetnje ulicama različitih gradova ili pak zagrebačkim Botaničkim vrtom Kipke transformira u ekstremno subjektivne manifestacije dérivea čiji će se filmsko-slikarski narativni sklopovi generirati isključivo posredovanjem različitih koincidencija. Jednako tako, u holivudskoj industriji zabave s popratnim propagandnim instrumentarijem karakterističnim za njezino zlatno razdoblje, on uspijeva pronaći pogodan materijal za subverzivno plasiranje vlastitih, posve nekomercijalnih, eksperimentalnofilmskih radova.

Stoga slobodno možemo zaključiti kako će nakon pažljive konzumacije Kipkeovih multimedijalno koncipiranih radova aktivnosti poput čitanja pulp-stripova, gledanja holivudskih filmova ili pak uobičajenih šetnji gradom poprimiti posve novu dimenziju. Sve opcije postat će, naime, legitimne, a mogućnosti doista nesagledive. Šetnja do zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti odnosno njegova izlagačkog prostora Black Box pritom se nameće kao najbolji početak. Štoviše, kao jedina moguća opcija.