PJEŠACI

Ima valjda već i sto godina otkako su Iljf i Petrov napisali da pješake treba ljubiti. Ja sam dobro zapamtio tu rečenicu, i to iz čak tri razloga.

Prvo zato što je ona potekla iz pera pisaca do kojih mi je i inače neobično stalo. Drugo zato što je nastala u vrijeme kad je automobila bilo neizmjerno manje nego sad, pa su vozači bili kao nekakva aristokracija, a meni se sviđalo što se njima preporučuje ljubav prema onima koji imaju manje sreće od njih. Treće, i najvažnije, i sâm sam dugo bio pješak, pa mi je bilo lijepo pomišljati da je barem poneki od vozača na cesti uzeo k srcu riječi one dvojice satiričara.

Nastavio sam čvrsto vjerovati u tu maksimu i onda kad sam nabavio auto i počeo promatrati stvari iz drukčije perspektive. Dapače, mogu reći da i sad vjerujem kako pješake treba ljubiti, koliko god da sam se uvjerio ne samo u to da ta ljubav obično nije uzvraćena nego i u to da pješaci prema vozačima ne osjećaju većinom ništa drugo nego samo odbojnost, pa čak i mržnju. Možete vi njih voljeti koliko hoćete, a oni će vas najčešće prezreti – doduše, samo figurativno – i još će se postaviti u pozu žrtve kojoj ste vi, kao vozač, nanijeli tko zna kakvu nepravdu.

Vi kao vozač morate propustiti pješake, a na to vas navodi i ona ljubav o kojoj govore Iljf i Petrov. A kako vam pješaci uzvraćaju tu ljubav?  / Izvor Pixabay

Navest ću vam primjer. Ide čovjek brzim krakom po pločniku i stiže do prijelaza. Ne zastajući ni sekunde, on zakoračuje na zebru, a da nije provjerio situaciju na cesti, niti ičim dao do znanja da namjerava prijeći. A vozači, naravno, panično koče, neki i trube, a od pješaka neće dobiti ispriku, nego samo psovku i nepristojnu gestu. Pa se onda čovjek pita što je tomu tipu i zašto tako postupa, a nipošto nije jedini. Kad stvar razmotri sa svih strana, dolazi do zaključka da se pješak tako ponaša iz samo jednoga razloga: zato da bi prkosio vozačima. On se, naime, nalazi na pješačkom prijelazu, taj prijelaz je njegov teritorij, pa čak u nekom smislu i njegovo vlasništvo. Nitko u to vlasništvo ne smije dirati, a on sam može s tim vlasništvom postupati kako god želi, pa se prijelazom može kretati brzo ili sporo, uz prethodno upozorenje ili bez njega. On kao da kaže: Vi ste tu vozikate u tim skupim automobilima, ali imam i ja svoj ponos i dostojanstvo, pa me zato izvolite poštivati. Ako vama, dragi čitatelji, takva logika zvuči naopako, ja ću se s vama složiti, ali ako to glasno izgovorimo, moramo biti spremni na to da će nas branitelji pješačkih prava napasti iz sveg oružja, i moći ćemo biti sretni ako nas nazovu samo primitivcima i nasilnicima.

A nasilnici nismo mi, nego oni. Znam da to zvuči paradoksalno kad se gleda sa stanovišta zdrava razuma: auto je mnogo jači od pješaka, pa kako onda može pješak vršiti nasilje nad autom? Ali stvar i jest u tome što se sve to odvija mimo zdrava razuma, pa čak i usuprot njemu. Uostalom, ja tu i ne govorim o fizičkom nasilju, nego govorim o nasilju psihičkom, pa čak i društvenom. A da su takvu nasilju vozači doista izloženi, mislim da je više nego bjelodano. Najbolje je da opet uzmemo primjer, pa će nakon njega sve biti još očitije.

Imate, dakle, ovakvu situaciju. Vi se u autu krećete glavnom cestom na kojoj je promet reguliran semaforima. Želite skrenuti desno, a to znači da ćete, dok to budete činili, morati prijeći preko zebre kojom pješaci koračaju prema drugoj strani one ceste u koju vi ulazite. U čemu je problem? Pa, naravno, u tome što je i vama i njima u isto vrijeme zeleno svjetlo! Propisi su, doduše, jasni: vi kao vozač morate propustiti njih kao pješake, a na to vas navodi i ona ljubav o kojoj govore Iljf i Petrov. A kako vam pješaci uzvraćaju na tu ljubav? E, to je, vidite, vrijedno pažljive i objektivne analize.

Započnimo tu analizu komparativnom metodom. Odlučno se može reći da postoje dvije vrste pješaka. U prvoj se skupini nalaze oni koji u takvoj situaciji malo ubrzaju korak (naravno, onoliko koliko su kadri), kako bi što prije oslobodili prolaz, da bi automobili što čekaju pred zebrom s upaljenim žmigavcem mogli proći prije nego što se svjetlo promijeni. U redu, vama se to zacijelo čini logično. Ali činit će vam se logično samo dotle dok ne zapazite kako se u takvoj situaciji ponašaju pješaci iz druge skupine. Reći ću izravno, svjestan svih rizika koji slijede iz mojih riječi: oni uspore korak umjesto da ga ubrzaju. I još više, uspore vidljivo, naglašeno, izazovno, kako bi njihov prelazak preko zebre potrajao što duže. I kako bi – pogledajmo istini u oči – što više usporio one automobile koji čekaju pred zebrom. Za neke od tih pješaka imate dojam da bi najradije donijeli ligeštul, pa ga stavili na zebru i razbaškarili se ondje kao u vlastitom dvorištu. E sad, zašto to čine? To je, vidite, zagonetno, i potpuno sam siguran da pripada u sferu dubinske psihologije. Jer njihovo je ponašanje naoko sasvim iracionalno, ali možemo biti sigurni da negdje duboko unutra postoji neki opipljiv razlog koji nagoni pješake da se tako vladaju. Ja vidim nekoliko mogućih motiva za njihovo postupanje.

Prvi od njih mogao bi biti protestni. Možda su oni ljuti i ogorčeni što su nam gradovi zatrpani automobilima (kojih ima i po pločnicima), možda su nezadovoljni regulacijom, prometnim propisima ili činjenicom da su mnogi vozači bahati i bezobrazni. Pa onda na zebri daju do znanja što o svemu tome misle, sveteći se onima koji nisu bahati, nego pristojni, čim ih propuštaju.

Drugi je mogući razlog društvena afirmacija. Mnogi naši ljudi imaju osjećaj da su u nečemu prikraćeni – od plaće i mirovine, do izgleda i ugleda – a da ih je prikratilo društvo, to jest drugi ljudi. I sad, kad se pojavi nešto na što nesumnjivo imaju pravo, oni će nastojati da to pravo iskoriste do kraja. Kad je već zebra njihova, onda će je izrabiti maksimalno, ostat će na njoj i kad nemaju posla, jer se na taj način osjećaju važnijima.

Treći je razlog najstrašniji, i jedva da se o njemu i usuđujem govoriti, jer on se tiče pitanja kako se mi općenito odnosimo jedni prema drugima i kako shvaćamo čovjeka pokraj sebe. Da se još jednom vratim onim dvjema skupinama pješaka. Oni prvi nastoje s vama kao vozačem uspostaviti kontakt pogledom, jer je tako najsigurnije, a ujedno vam time zahvaljuju što ste ih propustili. A oni drugi? E, oni vas neće ni okrznuti okom, dapače, ponašat će se tako kao da uopće nisu svjesni kako tu postoji nekakav auto koji čeka da oni iskoriste svoje pravo na zebru. Ne samo, dakle, da se ne ponašaju kao društvena bića, pa namjerno ignoriraju drugoga čovjeka, nego još tome čovjeku naglašeno stavljaju do znanja kako im on ni po čemu nije važan, kako ga preziru. A kako takvi pješaci onda shvaćaju društveni život uopće? Naravno, kao bešćutnost, nasilje i prijezir prema drugome.

Takvi zaključci, vidite, mene tjeraju u zdvojnost. A nisam ja do njih došao naprečac, niti sam ih stvorio u nekakvu gnjevu i afektu, nego su oni posljedica dugogodišnjega promatranja i iskustva. Jedino što me tješi jest okolnost da nisam jedini koji je tu pojavu zapazio, niti jedini koji o njoj misli ovako kako ja mislim. Jer još prije mnogo godina Ivan Slamnig napisao je pjesmu o onima koji gunđaju protiv automobila, ali se ipak koriste prednostima što ih automobili donose. Našlo se tu mjesta i za zaklete pješake, pa zato ja, svaki put kad se nađem pred zebrom, tiho promrsim završni distih toga sjajnog sastavka:

     O ti sa refleksima lošim,

     zbog tebe ja svoj kuplung trošim!