Operna reminiscencija i anticipacija života

Riječka premijera opere Carmen Georgesa Bizeta održana je 12. studenoga, tri tjedna nakon planiranoga datuma zbog zaraze dijela ansambla korona virusom, no bila je to predstava koju je vrijedilo (pri)čekati. Riječ je o prilagodbi predstave iz pulske Arene za pozornicu HNK-a Ivana pl. Zajca te o svojevrsnoj trećoj inscenaciji opere u kojoj dramaturg i redatelj Marin Blažević surađuje s koreografkinjom Selmom Banich i oblikovateljem svjetla i scene Alanom Vukelićem te drugoj u kojoj im se priključila kostimografkinja Sandra Dekanić.

Austrijska mezzosopranistica Michaela Selinger debitirala je u naslovnoj ulozi Carmen / Snimio DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

U programskoj knjižici Marin Blažević navodi: „Nova verzija, premda prvotno zamišljena tek kao prilagodba pulske ‘Carmen’ kakvu smo već u ‘gala’ formatu predstavili u jesen 2019., uslijed epidemijskih okolnosti suočila nas je s izazovima ‘nesigurnog’, ‘nemogućeg’, ‘nedozvoljenog’, ‘neizvjesnog’, zapravo ‘nenormalnog’ u izvedbenim umjetnostima, a posebno u operi. Ova, nova, treća i možda samo privremena verzija naše zajedničke ‘Carmen’, ujedno je sentimentalna i ironična, bolna i brutalna, jeziva i duhovita, zloslutna i prkosna – kazališna reminiscencija i anticipacija, života koji smo živjeli, opere kao glazbeno-scenske forme koja pokušava preživjeti, i vremena u kojem će izvodeća, živa i ranjiva kazališna tijela možda zamijeniti elektronički scenski ‘duhovi’, virtualne on-line pozornice koje osvajaju scenski avatari otporni na – barem – biološke viruse.“

Maestro Valentin Egel veliki je talent koji mnogo obećava te je jasno zašto su ga intendant Blažević i članovi orkestra odabrali za novoga kućnog dirigenta. I mladi se dirigent obratio publici u programskoj knjižici ganutljivim promišljanjima sadašnjeg trenutka: „Prije svega, nevjerojatan je privilegij izvoditi, nastupati u ovim iznimno teškim vremenima: dok je u većini drugih europskih zemalja, pa čak i diljem svijeta, u ovom trenutku nezamislivo izvoditi djelo toliko velikih razmjera kao što je ‘Carmen’, HNK Ivana pl. Zajca uspijeva ne samo ostvariti takvo što, već i dalje raditi na vrlo kreativan i produktivan način. (…) Na kraju, u izvođačima možete osjetiti svijest kako bi svaka proba, svaka izvedba mogla biti posljednja na neko vrijeme...“ Upravo se to znakovito osjećalo od sama ulaska u zgradu kazališta do kraja impresivne premijere.

Scenska rješenja koja nudi autorski tim predstave inovativna su i zanimljiva i u svojoj trećoj verziji: čak i kada su neočekivana, poput smještanja baleta pa i publike na scenu videoprojekcijom, čak i kada su (epidemiološki) nužna, poput smještanja orkestra na scenu, solista u djelomice podignutu orkestralnu rupu, a zbora i dijela solista na balkon. Selma Banich, Sandra Dekanić, Marin Blažević i Alan Vukelić pokazali su nam i dokazali da opera živi i u doba korone! I to kako živi, itekako živi!

Riječki simfonijski orkestar postao je impresivno orkestralno tijelo zavidne razine muziciranja. Smješten na sceni, doduše, nije uspio akustički prenijeti sve s maestrom izrađene finese, ali se i bez toga uspijeva pozicionirati kao jedan od vodećih hrvatskih orkestara. Balet je sjajan čak i samo u videoprojekcijama i jedva čekamo opet ih gledati uživo na opernoj sceni. Riječki operni zbor, desetkovan koronom tek nekoliko tjedana prije premijere, stoički se držao, uz poneka kašnjenja uvjetovana udaljenošću od orkestra i dirigenta, koja je pak uvjetovana pridržavanjem epidemioloških mjera. Smješteni na balkonu, oni doduše akustički imaju sjajno nošen ton, ali povremeno izlaze iz zadanoga tempa.

Austrijska mezzosopranistica Michaela Selinger debitirala je u naslovnoj ulozi i pokazala se kao izvrsno pripremljena Carmen, s novim, dosad nedoživljenim bojama te uloge. Glasovno suverena (preboljenoj koroni usprkos), suprotno svim stereotipima, bila je pojavom na prvi pogled krhka, ali je lik izgradila slojevito do pune snage neovisne žene koja usprkos ranjivosti zna što želi. Dječački kratke frizure i plave kose, seksipila izražena u režijskim rješenjima – siluetama i igrama svjetla i sjene jednako kao i u samoj glumačkoj ekspresiji, utjelovila je španjolsku zavodnicu na kakvu nismo navikli. Nisu njoj trebali ni Don José ni Escamillo, bila je to Carmen koja je živjela, pjevala, plesala i voljela prema svojim pravilima – beskompromisno do sama kraja. Tu je snagu prepoznao Marin Blažević i iz nje izvukao glumačke ekspresije praćene vokalnim nijansama kakve nismo očekivali, ali su nas sasvim uvjerile u to da navike i očekivanja, baš kao i predrasude, treba ostaviti ispred ulaznih vrata riječkoga HNK-a.

Aljaž Farasin, prvak kazališta, u ulozi Don Joséa emotivan je interpret čije izvedbe riječku publiku nikada ne ostavljaju ravnodušnom. Vokalno impresivan bio je Escamillo Luke Ortara. Prvakinja kazališta Anamarija Knego kao Micaëla pjevala je vrlo lijepo, uz profinjenu muzikalnost i nježnu glumačku ekspresiju te još jednom opravdala status prvakinje kuće. Scenski suveren, inteligentno duhovit i vokalno darovit Ivan Šimatović sve je navedene kvalitete pokazao i u ulozi krijumčara Le Dancaïrea te zasjao u kvintetu jednako kao i iznimno talentirana Emilia Rukavina u ulozi Mercédès. Mlada pjevačica privlačne scenske pojavnosti i bogate boje glasa daje nagovijestiti da bi Rijeka uskoro mogla imati još jednu zanimljivu Carmen.

Visoku razinu izvedbe održali su i nositelji ostalih uloga, prvak Opere Robert Kolar te solisti Vanja Zelčić, Dario Berchich i Marko Fortunato. Koncertni majstor bio je Anton Kyrylov, a zborovoditeljica Nicoletta Olivieri.

Izvedba je posvećena prvoj hrvatskoj kazališnoj intendantici Mani Gotovac.