Odlazak plemenitoga glumca

Niz tužnih događanja u ekstremno tužnu studenome, kad se sjećamo Vukovara i Škabrnje, pojačao je odlazak hrvatskoga glumca, istaknutoga dramskog umjetnika Zvonimira Jelačića Bužimskoga. Taj rođak bana Jelačića umro je u devedeset i četvrtoj godini. Bio je kazališni, televizijski i filmski glumac, a stalni je angažman imao u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu. U posljednje je vrijeme živio kao jedan od najstarijih hrvatskih glumaca, pripadnik glumi i umjetnosti te obitelji posvećene „stare garde“. Uvijek je govorio da je jedino Pero Kvrgić, njegov prijatelj i kolega sa studija, stariji od njega, i to tek nekoliko mjeseci, bilježe svježa sjećanja članova obitelji.

Zvonimir Jelačić pl. Bužimski / Snimio Saša Novković

Budući da je glumio u Varaždinu, bio je malo izvan žarišta hrvatske kulturne javnosti, ali je unatoč tome u kazališnim krugovima bio iznimno cijenjen.

Rođen u Otočcu 5. srpnja 1927, u Zagrebu je polazio Umjetničku školu od 1943. do 1944, da bi 1946. završio klasičnu gimnaziju. Od 1946. do 1949. studirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te istodobno pohađao Zemaljsku glumačku školu.

Na kazališnim pozornicama prvo se javlja 1948. u Zemaljskom kazalištu lutaka u Zagrebu, kao Antonije u Mériméeovu Iskušenju svetog Antuna P. i kao Najda u Srebrnom kopitu Bažova i Permjaka.

Od 1950. do 1951. u angažmanu je u kazalištu u Puli, ostvarujući uloge Milana Novakovića u Pokojniku Branislava Nušića, Luzmana u Vitezu čudesa Lopea de Vege, Staroga Ribničeka u Rismondovoj drami Iza maske. Godine 1952. u Šibeniku je Pipo Secchia u Niccodemijevu Scampolu, a 1956. u Karlovačkom kazalištu Hljestakov u Gogoljevu Revizoru. Četiri godine, od 1958. do 1962, djeluje u Narodnom kazalištu u Sisku: Ferdinand je u Spletki i ljubavi Friedricha Schillera; Frano u Andru Stitikeci nepoznata dubrovačkog autora; Otto Frank u Dnevniku Ane Frank; Kir Janja u istoimenoj drami Jovana Sterije Popovića.

Glumački je nastupao od 1962. u Titovu Užicu istaknuvši se, kako bilježi Martina Petranović, kao Serebrjakov u Čehovljevu Ujaku Vanji, 1963. i Jago u Shakespeareovu Othellu 1964.

Od 1973. je u Prištini, zabljesnuvši kao Frano Dražić u Ekvinociju Iva Vojnovića, 1976.

Od 1981. član je dramskoga ansambla varaždinskoga Narodnoga kazališta August Cesarec: iznimne uloge ostvaruje kao Arnolphe u Molièreovoj Školi za žene i Stric u Svjetlu za insekte svoga sina Dubravka Jelačića Bužimskoga.

I nakon umirovljenja 1991. ostaje na sceni, povremeno interpretirajući manje, ali istaknute uloge.

Godine 1997. glumačkom kreacijom u Pinti Novoj Borisa Senkera, u režiji Vladimira Gerića, obilježio je pedesetu godišnjicu glumačkoga rada.

Premijerom predstave Von Lamot od Mača Mihaila Bulgakova, prema Cervantesovu Don Quijoteu, u prijevodu na hrvatski Vladimira Gerića i u adaptaciji na kajkavski Tomislava Lipljina te u režiji Želimira Mesarića u studenome 2007. u varaždinskom Hrvatskom narodnom Zvonimir Jelačić Bužimski, tad osamdesetogodišnjak, u kajkavskom ozračju i idiomu, proslavio je šezdesetu godišnjicu rada.

Ostvario je oko tri stotine različitih uloga, a posebno se glumačkim umijećem istaknuo u portretiranju komedijskih tipova i karaktera.

Na filmu je i na televiziji glumio manje, ali zapažene uloge. Od 1972. do 2008. zapažen je u filmovima Sloboda, Holding, Kraljica noći, Generalov carski osmijeh, Ispod crte i Od šaptačice do glasnogovornika, kao sudionik dokumentarnoga filma.

Na televiziji je bio od 1987. do 2009, a publika ga najviše pamti kao umirovljenika Lea u Našima i vašima 2002, kao Lovca u Zlatnome vrču 2004. i kao Rudija u Stipi u gostima 2009.

Ističe se i kao kazališni redatelj. U Šibeniku je postavio na scenu Knoblauchovu dramu Faun 1953. i tad iznimno popularnu Budakovu Mećavu, 1954. te Spis br. 516 Gene Senečića, također 1954. U Sisku je 1959. inscenirao Manzarijevu dramu Mrtvi ne plaćaju porez. I kazališna arhiva u Titovu Užicu i Prištini bilježi njegove režije.

Nerijetko je naglašavao kako mu je zbog obiteljskoga srodstva sa slavnim hrvatskim banom tijekom komunizma neslužbeno bilo zabranjeno raditi u Hrvatskoj pa je veći dio karijere umjetnički djelovao u kazalištima u Titovu Užicu i Prištini. Zbog toga se tek 1981. vratio u Hrvatsku i dobio angažman u varaždinskom kazalištu.

Glumac i redatelj Zvonimir Jelačić Bužimski, otac Dubravka Jelačića Bužimskoga, književnika i urednika, i djed Dore Jelačić Bužimski, književne prevoditeljice, ostat će zabilježen kao izniman hrvatski dramski umjetnik čvrsta karakternog stava i gotovo dokumentaristički pogođenih, točnih, zanatski preciznih i emotivnih kazališnih uloga. Njegova smirenost, vedrina i radost u privatnom životu i na sceni ostaju zabilježene u sjećanjima suvremenika. Odlazak Zvonimira Jelačića Bužimskog ostavlja veliku prazninu u hrvatskom kazalištu.

Mira Muhoberac