Odlazak istinskoga histriona

Napustio nas je velikan hrvatskoga kazališta, glumac Špiro Guberina, jedan od onih malobrojnih koje je volio svatko, i kritičarska pera, i redatelji, i kolege glumci i publika. Osim u svojim prvim profesionalnim ulogama, kad je bio knez Miškin u Idiotu Dostojevskoga i Figaro u Beaumarchaisovoj Figarovoj ženidbi, Špiro Guberina nije bio tumač naslovnih, glavnih rola. Nije trčao za herojima, ljubavnicima ili ratnicima. On je glumio one koji nisu u prvom planu, one koji su malo povučeni, ali su itekako vidljivi i nezaobilazni. Vjetrogonja u Luđakinji iz Chaillota Jeana Giraudouxa, Lakat u Shakespeareovoj Mjeri za mjeru, Mavrikij Nikolajevič u Demonima Dostojevskoga, Krčmar u Velikom smiješnom ratu Goldonija, Knez Tugohovski u Teško pametnom Gribojedova, Zika u Nušićevu Sumnjivom licu, Ugo Tudešak u Držićevu Dundu Maroju, Vratilo u Shakespeareovu Snu ljetne noći, Bobčinski u Gogoljevu Revizoru, Pijanac i Krele u Marinkovićevu Kiklopu, Prvi grobar u Shakespeareovu Hamletu, Korovjov u Majstoru i Margariti Bulgakova, Šprih u Ljermontovljevoj Maskaradi, Perekov Jurko u Krležinu Vučjaku, Poggio u Šteta što je kurva, J. Forda, Prosjak i Predsjednik suda u Marinkovićevoj Zajedničkoj kupki, Schaaf u Mjesec dana na selu Turgenjeva, Beltrame u Goldonijevu Impresariju iz Smirne, Fabriczy u Krležinim Gospodi Glembajevima, Mate Lokas u Brešanovu Nihilistu iz Vele Mlake i Prosjak u Operi za tri groša Kurta Weilla i Bertolta Brechta, da spomenem samo neke od njegovih gotovo dvjesto kazališnih uloga, uz brojne nastupe na televiziji u popularnim TV-serijama i filmovima.

Špiro Guberina glumio je one koji nisu u prvom planu, koji su malo povučeni, ali itekako vidljivi i nezaobilazni / Snimio Vedran Tolić

Rodio se u Šibeniku 1. ožujka 1933. Već u gimnazijskim danima nastupao je kao kazališni amater u komedijama i operetama šibenskog Narodnog kazališta, da bi nakon mature otišao na studij u Zagreb. Prvo upisuje studij Građevine, onda prelazi na Prirodoslovno-matematički fakultet te napokon pristupa prijamnom ispitu studija glume na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, gdje je i diplomirao 1958. Na studiju glumi Figara u Beaumarchaisovoj Figarovoj svadbi i nakon uspješno položena ispita dobiva ponudu za honorarni angažman u Drami Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, a od 1959. i za stalni angažman u najvećoj i najstarijoj nacionalnoj kazališnoj kući, kojoj ostaje vjeran sve do umirovljenja 1999.

Don Florio u Marinkovićevoj Gloriji, HNK u Šibeniku, 2013.  / Snimio Željko Krnčević

Poziv u HNK u Zagrebu nije bio slučajan. Jasne naznake karakterne komike u kombinaciji s izrazitom individualnošću bile su vidljive već u Shakespeareovoj komediji Kako vam drago u DK-u Gavella 1955, kada nastupa kao Oliver Kvaritekst.

Gavellin đak

Prvi nastup u HNK-u bio je u Brechtovoj drami Kavkaski krug kredom u režiji Bojana Stupice, i time je Guberina započeo profesionalno glumačko djelovanje, prvo kao Gavellin đak, dijelom i Stupičin, a poslije kao stalan izbor velikih domaćih redatelja, od Koste Spaića, Georgija Para, Božidara Violića, Tomislava Durbešića, do Joška Juvančića, Marina Carića, Petra Šarčevića i Ivice Kunčevića. U tim je godinama i započelo njegovo prijateljstvo s Rankom Marinkovićem i njegovim djelima, u kojima je igrao mnogo puta.

Špiro Guberina s Mijom Oremović u seriji
Dnevnik Očenašeka iz 1968.

O svome učitelju Gavelli, Špiro priča kako mu „nikad nije bilo jasno što je on to vidio u meni na prijamnom ispitu, ali me izabrao, uz još neke, da sa mnom radi na mom govornom izrazu i to obično poslijepodne, a to nisam mogao razumjeti: jamačno je mogao zabavnije provesti sate i sate što mi je posvetio. Obično bi mi dao stih starih grčkih pisaca, a mi studenti tada nismo znali razlog takvog izbora. Danas naslućujem da je tražio malo riječi s puno smisla, na prvi pogled ništa, no baš je to poticalo razmišljanje i maštu, a trebalo je sto puta ponavljati i iz svake riječi izvlačiti njezin skriveni smisao. Pamtim da je sjedio nalakćen na jednu ruku, zatvorenih očiju, ali je već po mome govoru znao jesam li u grču; Opusti se – rekao bi i pomogao mi više od svih teorija o glumi mojih drugih profesora. Svu svoju vulkansku energiju, svu svoju lucidnost znao je kao kakav čarobnjak prenijeti na glumca.“ Nakon Akademije vrlo je brzo počeo surađivati s mladim lavovima režije Georgijem Parom i Božidarom Violićem, dvojicom redatelja s kojima je stvorio neke od antologijskih uloga. Nažalost, 30. studenoga napustio nas je i Božidar Violić čime je hrvatsko kazalište izgubilo još jednoga velikana.

Posvećen tumač Marinkovića

I dok je s Parom radio na manje-više internacionalnom dramskom repertoaru, s Violićem je ispisao neke od najboljih stranica produkcija domaće kazališne riječi. Kao što je sigurno da bez Violića ne bi bilo antologijskog teksta i predstave Ive Brešana Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, tako je i sigurno da bez Špire Guberine ne bi bilo Mačka u toj predstavi. Sav Špirin humor i duhovitost, koja nikada nije napadna i napasna, koja se nikad ne gura u prvi red, ali koja plijeni i obuzima iskrenošću i posvećenošću, bila je u toj ulozi. Uz Brešana, Špiro Guberina bio je jedan od najposvećenijih tumača likova Ranka Marinkovića, pisca čije je inspiracije i umjetničke poglede na svijet dijelio tijekom cijeloga života.

Može se reći da je Marinković bio Špirin umjetnički alter ego, bez obzira da li se radilo o TV-dramama ili kazališnim dramatizacijama Marinkovićevih djela. Njegova besmrtna uloga bila je u Spaićevoj dramatizaciji i režiji Marinkovićeva romana Kiklop, uloga redova nadimka Krele, koji na zapovijed starojugoslavenskog oficira (Jurica Dijaković) laje na sijalicu. I stoji tako Špiro-Krele u stavu mirno, salutira i uporno laje na žarulju ne bi li je ugasio, a publika, koja se u početku slatko smijala, polako guta suze. To je u malom sve umijeće Špire Guberine koje počiva na premisi da ne postoje male uloge, i da se ni od čega može uvijek napraviti nešto, uz saznanje da manje uvijek može biti više. I zato će Špiro u jednom razgovoru istaknuti: „U ovom poslu najviše sam napravio kada nešto nisam ozbiljno shvatio. Možda ima nešto od toga u podsvijesti, obično se počne s nekom zafrkancijom i najzgodnije je kada se to sretno podudari s ulogom. Jer, kada sam radio uloge u kojima sam htio mnogo toga napraviti, kada sam puno mislio na ono što bi tu trebalo, malo sam napravio, jer sam bio sputan odgovornošću zadatka.“

Glumačka iskrenost, neposrednost, radost bivanja na pozornici bila je u Špire upravo zarazna, te očaravala svakog u publici. Njegova ljubav prema glumi zrcalila se u ljubavi kojom ga je pratila publika, uživajući u njegovim ulogama. I zbog toga će Špiro Guberina ostati jedinstven, me samo u povijesti hrvatskoga glumišta nego i u našim sjećanjima, obavijenim radošću postojanja istinskoga histriona. Hvala ti, Špiro.