Nepoznati Ivan Mažuranić

U Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika objavljeno je, rekla bih, osebujno književno svjedočenje koje intuitivno pridonosi problemu bitka u kojem iščitavamo preobražaj čovjeka u procesu stvaralačkog čina. Naime, upoznajemo istinski čisto poetsko biće najosobnijega senzibiliteta koje se otvara tajnovitim prostorima intimnog. O ljubavi je dakako riječ, za koju je pjesnik Ivan Mažuranić našao lirsko utočište. Tu unutrašnju čaroliju ljubavi nalazimo u tankoćutnim pjesmama koje obnavljaju mjeru sjećanja i čuvaju istančanost osjećaja. Stihovi o kojima je riječ objavljeni su u zbirci Pjesme (1895). Sve u svemu, to je osam intimnih, ljubavnih pjesama osmišljenih u stilu dubrovačko-petrarkističke poetike: „Jur višekrati primih pero u ruku / Da plam ognjeni ki ne izgara opišem, / I tek s koje danju i noću uzdišem / Objavim gorku ka me umara muku.“ (Jur višekrati primih pero u ruku...).

Izd. DHK, Zagreb, 2020.

Čini se da ta pjesma i neke druge (Peru, Poslanica, Zaručnici), jest zamišljaj pjesnikove težnje da bude svoj, da se daruje dragoj i tako brani svoj intimni svijet. Tu se fenomen osjećajnosti ujedinjuje s jednostavnošću kazivanja, s nostalgijom koja ne jenjava, već teži uspostavljanju duhovne veze između pjesnika i njegove ljubljene: „Cvijet oslabljen gine i pada, / Kad ga kleta suša obori: /A pakljene muke strada / Drago s dragom kad ne zbori.“/ (Poslanica).

Sasvim drukčije stilsko obilježje nose pjesme Javor i Javor i tamjanika, osmišljene u stilu epskog deseterca koje je prepoznalo i stilski prihvatilo vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda. U tim deseteračkim stihovima riječi su pune nekih novih jasnoća u kojima odzvanja kontrapunkt, sukob u znaku prosvjeda protiv socijalnih razlika tadašnjega društvenog poretka: „Il je moje srce od kamena / Ter ne može dobra zaželjeti / Ni priljubit dana bijeloga, / Ni pram jasnom nebu uzletjeti.“ (Javor).

Da pojasnim: roditelji njegove ljubavi Aleksandre Demeter zabranili su tu ljubav, jer nije odgovarala konvencijama onog vremena. Naime, pjesnik Ivan Mažuranić bio je tada samo „namjesni učitelj pjesništva“ u zagrebačkoj Višoj gimnaziji. Kao literarnu deliciju spomenutim pjesmama možemo dodati i pisma za koja priređivač ove nesvakidašnje knjige, Božidar Petrač, pjesnik i književni povjesničar, zapisuje da su ta ljubavna pisma „čista autobiografska proza“. Doista, zaljubljenici Ivan i Aleksandra (od milja Leksa) otrpjeli su nesmiljenost i krutost zabrana i usprkos svemu postali svoji, kako bi se to lijepo reklo. I istaknuta ljubavna pisma imaju svoj amorozni krešendo i dekrešendo. U pismu od 27. siječnja 1841. Ivan Mažuranić izriče svoju nelagodu „ćućenja“ posredovanjem papira, naglasivši metaforu „vatra s ledom“: „Da sam kod Vas, ja bi Vam samo reko: ‘Ja Vas ljubim!’ i Vi bi razumieli, jer ova rieč zatvara u sebi svekoliko, što se od ljubavi ište, samo kad se vidi da iz sarca dolazi.“ Ipak, Mažuranić naslućuje promjene koje donosi život: „Htio sam Vam, dušo moja, napomenut ovu razliku izmedju ustmenoga govora i izmedju pisma, da ne pripišete onoga mojoj hladnosti, što Vam se morebit u pismih mojeh niekoliko studeno uzvidi...“

Kako nas informira priređivač Božidar Petrač „korespondencija između Ivana i Aleksandre postaje posve obična... a zavladala je suzdržanost i ozbiljnost, obzirnost i skrb za obitelj“. Mažuranić pjesnik i „Mažuranić, kakva poznajemo sa slika i portreta kao ozbiljna i stroga čovjeka, s bradom i brcima nalik onima cara Franje Josipa, tvrda, kruta, gotovo kamena lica“ dvije su osobnosti. O Ivanu Mažuraniću, pjesniku i hrvatskom banu, učili smo u srednjoj školi. Bila je riječ o njegovu remek-djelu, epu Smrt Smail-age Čengića. To djelo čini ga klasikom hrvatske književnosti. Mogli bismo, dakle, reći da nam nije nepoznat. A približava ga i ovo mahnito vrijeme, koje nam je priuštila nesmiljena korona. Agina sarkastična prijetnja raji (Harač): „Pečenja ću mješte hljeba“ simbolički se uklapa u suvremeni današnji harač, za koji smo „prihvatili“ nemio naziv: lockdown.