Naš čovjek u Čileu

U Čileu je 7. studenoga, uz brojne prigodne tribine i veliki medijski interes, proslavljen 80. rođendan pisca kojega tamo smatraju ravnopravnim Gabrieli Mistral, Pablu Nerudi i Isabel Allende – pa iako je hrvatskog podrijetla, iako Hrvatsku voli i na nju je ponosan, ovdje to nije nitko primijetio. Da, to je romanopisac Antonio Skármeta, čije je značenje za južnoameričku književnost potvrđeno 2011, kada je za roman Dugini dani dobio nagradu Planet – Casa de América de Narrativa, vrijednu 200.000 dolara. Njegovoj političkoj korektnosti nema se što prigovoriti: domovinu je napustio 1973, i to kao predavač na studiju književnosti u Santiagu, i vratio se tek 1989, kad Pinochet više nije bio na vlasti.

Antonio Skármeta / Wikipedia

Što se znanja hrvatskoga tiče, Skármeta se može usporediti s Kalibanom, divljakom iz Shakespeareove Oluje, kojega su kolonisti naučili govoriti, a probitak mu je od toga bio samo taj da zna psovati. Mali Antonio naučio je psovati na hrvatskom od bake u Antofagasti, doseljenice s Brača, po čijoj se kuhinji motao u najranijem djetinjstvu. Iz njezine je kuhinje pošao u svijet, bez znanja hrvatskoga, ali s već očitovanim pripovjedačkim darom. Naime, baka je redovno slušala sapunice na radiju, a u Antofagasti je tada napon često padao, pa bi znalo nestati struje baš u zao čas, kad se baka bila pripravila slušati peripetije svojih omiljenih glumaca. Tužnoj baki tada bi elokventni unuk nastavio razvijati priču onako kako je to moglo biti. I u tom je bio toliko uspješan, da kad bi struje i bilo, baka bi mu rekla: „Antonio, pričaj mi ti, tebe radije slušam!“

O svojem najvećem svjetskom uspjehu, priči o poštaru koji nobelovcu Pablu Nerudi donosi pisma i s njim razgovara o poeziji, Skármeta je ostavio autobiografski zapis u šarmantnoj knjizi Neruda i nevidljivi čovjek. Desetak godina nakon vojnog udara u Čileu, dok je živio u Europi i bio bez novčanih briga, zahvaljujući svojim uspješnim filmskim scenarijima, obuzela ga je nostalgija. Čak i više, bila je to prava tjeskoba, opsesivna čežnja za sretnim Čileom, kakav je ostao u njegovu sjećanju. Spremio se na ambiciozan pothvat: nakanio je napisati, kako sam kaže, totalni roman, gigantomahiju u stilu Sto godina samoće Gabriela Garcíje Márqueza, Školice Julija Cortázara ili Stoljeća prosvijećenosti Aleja Carpentire. Trebao je to biti roman koji počinje sa stvaranjem svijeta, a završava državnim udarom, koji sadržava sav mit i sve moguće potankosti o Čileu. Za taj zadatak bio je spreman odreći se svega na godinu dana, filmova, čitanja i očijukanja; i dobro mu je išlo, sve dok ga nije posjetio njemački producent.

Plakat Oscarom nagrađena filma bazirana na romanu Nerudin poštar

Skármeta je baš taj dan napisao prizor u kojemu razgovaraju poštar i Neruda – koji su bili tek dva od stotinjak likova tog veledjela u nastajanju – a producent ga je molio da napravi pauzu i napiše za njega neki novi scenarij. Ispijajući čileansko vino Skármeta je tu večer ponavljao ne, ne i ne, sve dok nije rekao da, i potpisao ugovor, dobivši zauzvrat ček s akontacijom. Svoj veličanstveni roman prekinuo je na 475. stranici – da mu se više nikad ne vrati – i nakon nekoliko mjeseci dovršio scenarij. Scenarij je imao vrlo čudnu i zapetljanu sudbinu kojom se ovdje nećemo detaljno baviti; dovoljno je reći da se producentu veoma svidio te da je svoju moć uvjeravanja, za koju smo već vidjeli da je iznimna, ponovno iskoristio na Skármeti, nagovorivši ga da sam režira taj film. Protivno zdravu razumu, čileanski pisac je i to napravio 1983, sa solidnim rezultatom, ali i s važnim nusproduktom te avanture: scenarij je pretvorio u roman dug 140 stranica, i objavio ga 1985. pod naslovom Žarka strpljivost.

I sad počinje bajka. Talijanski komičar Massimo Troisi, ravan Robertu Benigniju za kojega je u međuvremenu čuo cijeli svijet, nalazi tu knjigu u jednoj napuljskoj knjižari, pročita je u jednom dahu i javlja se redatelju Michaelu Radfordu, čiji mu se film Drugo vrijeme, drugo mjesto veoma svidio. Troisi je Skármetin roman, nastao po scenariju, ponovno pretvorio u scenarij, ali Radfordu se nije svidio. Potom Radford, Troisi i njegova bivša partnerica Anna Pavignano odsjedaju u hotelu na plaži Santa Monice i rade treću verziju: Neruda nije više u svom domu na Isla Negra ‘70-ih, nego u Italiji ‘50-ih, na otočiću Procida u Napuljskom zaljevu. Troisi je želio biti i suredatelj, ali njegovo loše zdravlje, narušeno reumatizmom od kojega je bolovao od djetinjstva, nije mu to dopustilo. Dapače, srce mu je toliko slabo, da su sve scene snimljene od prve, eventualno iz druge. Troisi je čak i sve dijaloge snimio unaprijed, za slučaj da ne doživi kraj snimanja. Umro je od srčanog udara dan po njegovu završetku, u sestrinoj kući, i nije bio u Los Angelesu 1995. kad je film Il postino osvojio Oscar.

Ta je priča otada prikazana na stotinama kazališnih pozornica, a adaptirana je i u operu, u kojoj je pjevao i Plácido Domingo. Pod naslovom Nerudin poštar Skármetin roman objavljen je u Čileu 2018. kao znak definitivnoga povratka pisca u domovinu. Da bajka bude potpuna, na Skármetinu slavlju trebao je biti i netko iz Hrvatske, kao znak da je prihvaćen i u svojoj pradomovini. Ali i bajke imaju svoja ograničenja.