Ima li povijest smisla?

Na takvo razmatranje potaknula me misao iz Eseja francuskoga filozofa i književnika Montaignea, objavljenih godine 1580. Među renesansnim autorima bio je korjenit, ponekad izazovan skeptik. Zapis glasi: „Nitko još nije do sada znao ni zamisliti, tako čistu prostodušnost i bezazlenost, kakvu ćemo naći u istini, a ne u maštarijama, kod divljih naroda. Kod njih nema nauka, nema umjetnosti, nema činovnika, nema vlasti, nema slugu, nema bogataša, nema siromaha, nema ugovora, nema naslijeđa, nema dijeljenja, nema nikakvih zanimanja do onih kojima se bave iz dosade... Nepoznate su im čak i same riječi, koje znače laž, nevjeru, licemjerje, klevetu, opraštanje. Koliko zaostaje za ovim njihovim savršenstvom idealna Platonova Republika?“ (Preveo Danko Grlić.)

Teško je reći gdje u Montaignea prestaje uvjerenje a počinje ironija. Sigurno je samo da autorove izazovne poente danas nitko ne bi potpisao, a pogotovo ne povjesničari kulture i antropolozi.

U dvadesetom je stoljeću moderni francuski klasik Camus najdosljedniji zastupnik pokušaja da se egzistenciji pristupi pitanjem o njezinu smislu

Bitan je u mom kontekstu zaključak da je pisac iskazao krajnju dvojbu prema naporima da se u povijesnim zbivanjima iznađe smisao na temelju sintetskih sudova. Montaigne je bio suvremenik renesansnih mislilaca, ali nije bio njihov sumišljenik. Treba, dakle, upitati druge autore tog razdoblja. Jedan od najvažnijih zastupnika razmišljanja o smislenosti povijesti talijanski je ranorenesansni filozof Pico della Mirandola (1463–1494). Njegova latinski pisana rasprava O ljudskom dostojanstvu (1496, u godinama Kolumbovih plovidbi na Zapad) zastupa poglede kakvi su antičkoj i srednjovjekovnoj filozofiji bili strani. U njoj je metafizička smislenost svijeta i života bila zajamčena Božjom voljom. Pico je pak učinio prve korake prema antropocentričnom shvaćanju povijesti. Navodeći starozavjetni mit o odnosu Boga prema Adamu, Talijan ističe da u toj predaji treba tražiti novi smisao. Čovjek je svojevrstan eksperiment, u kojemu je bitno ljudsko opredjeljivanje – u rasponu od svemoćnosti do ovisnosti o primitivnim strastima. Tipična je za renesansni duh Picova misao da čovjek može biti vladar nad prirodom, a metode kojima to želi postići služe njegovu mentalnom usavršavanju. U tom tumačenju nazire se utemeljenje kategorije povijesti kao razumnog pojma.

Nije moguće točno utvrditi koji su autori sljedećih generacija poznavali Talijanovu studiju. No u mislima velikih mislilaca sedamnaestog stoljeća mogu se prepoznati njezini odjeci. Riječ je o knjizi Novi organon (1720) engleskoga prirodoslovno usmjerena znanstvenika        Bacona te o zbirci zapisa francuskog teologa i fizičara Pascala Misli (1669). Čovjek se mora služiti iskustvom, indukcijom, jer je to jedini put koji vodi k cilju: upravljanju prirodom. To je Baconov zaključak izveden iz renesansnih pogleda.

„Čovjek nije ni anđeo
ni životinja”

Pascal je pak u desetom poglavlju Misli antropološku problematiku sažeo gotovo nedostiživom jezgrovitošću: „Čovjek nije ni anđeo ni životinja; nevolja je u tome što ga svaka prisila da bude anđeo pretvara u životinju.“ Tko ne bi danas pomislio na totalitarne režime poput Staljinova: na boljševičku dogmu o sovjetskom „novom čovjeku“. U praksi je teror uništio živote milijuna ljudi. U suludoj zamisli o „uzornosti“ Hitler se natjecao sa Staljinom. Brutalnost nije imala granica.

Putovi povijesne samosvijesti kretali su se u različitim smjerovima. Ostajmo načas u Francuskoj osamnaestog stoljeća. Umjesto Voltaireova opsežnog djela o općim tendencijama ljudske povijesti, rada koji je, usput rečeno, pun protuslovlja, biram manje poznatu Condorcetovu raspravu Nacrt povijesnoga prikaza razvoja ljudskog duha (1795) – već zbog toga što je to djelo neodvojivo od krupnih historijskih paradoksa.

Piščev je pothvat da prikaže razvoj ljudskih zajednica usporediv s Voltaireovom i Herderovom povijesti duhovne i materijalne kulture od pradavnine do najnovije epohe. Ljudska se bića ujedinjuju u plemena, a nakon vrlo dugih razdoblja postižu prve vrhunce u Aziji i Europi. Srednji je vijek doba stagnacije, od koje se društvo oslobodilo tek epohalnim izumom knjigotiska. Renesansa i reformacija bile su ponesene težnjom da se čovjek oslobodi poslušnosti prema srednjovjekovnim autoritetima. U poglavlju o svom stoljeću Condorcet vidi uspon prema uzornom napretku. Njegove su tekovine prije svega u ideji slobode kritičke svijesti (kakvu je petnaestak godina ranije zastupao Kant u poznatoj raspravi o naravi prosvjetiteljstva). Istinski razumnim društvenim poretkom, ističe Condorcet, može se smatrati politička zajednica koja zajamčuje slobodu duha i gospodarenja imetkom. A budućnost razvoja? Condorcet iskazuje nadu da će se ukinuti nejednakost među narodima, kao što treba ukinuti nejednakost među pripadnicima istog naroda.

To je Condorcetova optimistička prošlost i sadašnjost. Apsurdno je, međutim, zbivanje u posljednjim godinama života filozofa koji je tako čvrsto vjerovao u smisao povijesti. U prvim dvjema godinama revolucije pristajao je uz odluke Konventa, revolucijske skupštine. No gorko se prevario vjerujući u razum novih vlastodržaca. Kad su na giljotini padale glave, jer su ideolozi zahtijevali što krvaviji teror, Condorcet se u ime humanosti usprotivio smrtnoj kazni. Vjerujući u opći napredak, postao je najednom žrtva nasilnoga „progresa“. Potkazana, vlasti su ga u pokrajini uhitile. Godine 1794. umro je u zatvoru.

Teror u ime naroda

I Hegel, glavni zastupnik njemačke idealističke filozofije, u mladosti se oduševljavao osnovnom idejom Francuske revolucije, poput mnogih njemačkih intelektualaca. Ali je sklonost naglo prestala kad se pročulo što se u Parizu događa: teror u ime naroda. Hegela treba u sklopu problema svakako spomenuti, jer nitko u kasnijim godinama nije tako dosljedno raspravljao o smislu povijesti. Tendencija je historije napredak, a taj je napredak Hegel vidio u suvremenoj duhovnoj i političkoj kulturi. Izgradnju moderne države sa svim njezinim institucijama smatrao je trenutnim rezimeom povijesti. Tekovine su dokaz da je idealistička misao o „duhu povijesti“ postigla cilj.

Mogla bi se nizati gledišta koja povijest tumače različito, potvrdno ili niječno. Devetnaesto stoljeće obiluje primjerima – od francuskih utopista i Marxa, s jedne strane, do Schopenhauera s druge. Držeći se uvjerenja da samo ekstremna gledišta obilježavaju epohe, izdvojit ću dva velika autora: Nietzschea i Camusa, već zbog toga što su im tumačenja usmjerena univerzalno.

Ključ za globalno shvaćanje u djelima njemačkoga filozofa nalazimo u njegovoj ranoj ali fundamentalnoj raspravi O podrijetlu tragedije iz duha glazbe (1872). U povijesti slobodne misli, neopterećene ideološkim ili političkim sponama, on je posljednji mislilac koji je sveukupnost zbilje obuhvatio načelnom tvrdnjom da je život opravdan samo kao estetski fenomen te da je stoga umjetničko stvaralaštvo primarno svjedočanstvo ljudskog bitka. Veliki esej pruža doduše i viziju temeljnih pojava u staroj grčkoj kulturi, a napose o suprotnosti između dionizijskog, raspojasanog života i skladnog, sublimnog apolinijskog duha. No sve je to podređeno tezi o besmislu svijeta ako se u njemu ne očituje sveopća estetičnost. Na autorove je misli bitno utjecao Schopenhauer, koji u zbilji vidi samo djelovanje mehaničke sile kojoj nije svojstven povijesni smisao. Život je poprište jada, što ga ublažuje samo egzistencijska odluka umjetnika i asketa.

Schopenhauer, kojemu je polazište bio njemački romantizam, utjecao je na mnoge europske intelektualce, na primjer na Manna i Gidea. Zanimljivo je – i neočekivano – da se među njima nalazi i Krleža, kojega kritičari obično smještaju u kontekst Lenjina i dijamata. Međutim, čitatelji nekih bitnih biografskih i esejističkih djela mogu saznati da su Krležu, od mladosti do kraja života, strasno privlačile misli koje su u krajnjoj opreci s lenjinizmom. Glavna su svjedočanstva u tom pogledu Davni dani i mnogo kasnije napisan esej Magistra vitae. Oba djela ističu da je vlastiti duhovni obzor nezamisliv bez blistavih kritičara raznih ideologija. A s time je u vezi piščeva vjera u snagu umjetničkoga stvaralaštva – u Orfeja u čovjeku. U kasnim zapisima ustvrđuje da smatra svojom obvezom da zabilježi zahvalu Schopenhaueru i Nietzscheu. Treba dodati da je Krleža kao pjesnik u svom prvom djelu objavljenu u obliku knjige, „simfoniji“ Pan (1917), stihove prožeo dionizijskim zanosima.

Umjetnost i ništa nego umjetnost!

U dvadesetom je stoljeću moderni francuski klasik Camus najdosljedniji zastupnik pokušaja da se egzistenciji pristupi pitanjem o njezinu smislu. Ključno mjesto u autorovu stvaralaštvu pripada velikom eseju Mit o Sizifu (koji sam, zajedno s drugim filozofskim djelom, Pobunjeni čovjek, opsežnije prikazao u knjizi Prošlost i budućnost 20. stoljeća, 2010). Pobunjeni čovjek, povijest ljudskog ustanka protiv ugnjetavanja, doveo je do razumljiva prekida odnosa s političkim manipulatorom Sartreom, koji se još za Staljinova života, znajući za užase logora smrti, ipak pred krvavim diktatorom klanjao. Esej o simbolici grčkog mita o Sizifu napisan je 1942, iste godine kad i roman Stranac. Oba su djela objavljena u okupiranom Parizu. S obzirom na današnju višeznačnu uporabu riječi apsurdan treba primarno utvrditi da je pojam apsurdnosti kod Camusa omeđen: naziv je za nerješivu opreku između ljudske težnje da egzistenciji pruži smisao – i spoznaje (ili osjećaja) da je svijet besmislen. Nije poznato je li francuski pisac temeljito poznavao Schopenhauerova djela, no nije teško nazreti skrivenu misaonu srodnost dvaju autora. Iznenađuje da autor ne spominje filozofa osnovne krize smisla kad se u drugom poglavlju eseja osvrće na mnoge druge mislioce, na primjer na Heideggera, Jaspersa, Husserla, Kierkegaarda i Nietzschea.

Treba, piše Camus, prihvatiti egzistenciju kakva jest i otkriti „apsurdnu radost“. To je središnja teza poglavlja Filozofija i roman. Umjetničko stvaralaštvo jedan je od načina ostvarivanja slobode. Svoju misao utemeljuje citirajući Nietzscheov zapis o snazi i nužnosti umjetnosti, koji u izvornoj verziji glasi: „Umjetnost i ništa nego umjetnost! Ona je velika smislenost života, velika zavodnica života, njegov veliki stimulans.“ (Preveo V. Žmegač.) A Camus kaže: stvarati znači dvaput živjeti.

Završna Camusova misao, po kojoj je i nazvan cijeli esej, ljudski bitak uspoređuje s paradoksalnom pričom o Sizifu, junaku-paćeniku kojega su bogovi osudili na to da neprestano valja težak kamen uzbrdo; na vrhu mu se izmakne pa je trud uzaludan, besmislen. Camusu je Sizifova sudbina slika apsurdnoga svijeta – koji nas izaziva da ga prihvatimo. „Sama borba da se dospije do vrhunca dostatna je za ispunjenje ljudskoga srca.“

Da zaključimo. Camusov esej objavljen je, znamo, 1942. godine. Tri godine poslije bačene su atomske bombe na japanske gradove Hiroshimu i Nagasaki. Otad je svijet doista apsurdan, samo na drugi način. Antička je priča alegorija patnje, dočim su atomska i hidrogenska bomba stalna prijetnja da čovjek može nepovratno biti žrtva svog tehničkog uma. Camus je bio svjestan toga. Mit o apsurdnosti postao je apsurdna zbilja. U jednom prizoru Goetheova Fausta Mefisto vidovito ustvrđuje da će znatiželja i žudnja za vlašću čovjeka jednog dana ispuniti jezom. U usporedbi s tim antički je mit gotovo blaga poruka.