Igre bez granica

„Pisati o glazbi
isto je što i plesati o arhitekturi.“

Ta zgodna dosjetka jedan je od najcitiranijih „dokaza“ u prilog tvrdnji da je pisati o glazbi posve besmisleno. Ili uglavnom besmisleno. Budući da je riječ o neuhvatljivom, apstraktnom i krajnje osobnu umjetničkom iskazu, kompleksnost glazbe nemoguće je artikulirati pa i najvještijim kritičarskim perom. Prema tom tumačenju glazba nije samo „dobro organiziran zvuk“ nego i mistična, emotivno nerazmrsiva forma, nesvodiva na pisanu riječ.

Podrijetlo citirane rečenice također se pokazalo mističnom. Mnogi je citiraju, no tko je njezin izvorni autor: Elvis Costello, Frank Zappa ili (što je vjerojatnije) američki komičar i glazbenik Martin Mull? Svejedno je – izreka je postala uobičajena u bilo kojem kontekstu omalovažavanja glazbene kritike kao zasebne forme, pri čemu valja priznati da je ta kritika u internetskom dobu nerijetko svedena na nemušto sročene impresije poluprofesionalnih skribomana.

No brojni primjeri ukazuju na to da je o glazbi itekako moguće pisati inteligentno i argumentirano, bez obzira na staru istinu: svaki kritički esej u osnovi je rezultat osobnog iskustva. Ono pak stvara i osobne kriterije, pa se glazbeni novinari rijetko mogu međusobno složiti i u pogledu temeljnih stvari: glazbenih žanrova. Tko pripada ovoj, a tko onoj (ili nekoj trećoj, još neizmišljenoj) žanrovskoj ladici i je li definiranje pojedinih žanrova također postalo besmisleno poput „plesanja o arhitekturi“?

Novi stanovnici Kuće slavnih nemaju mnogo veze s rock and rollom u užem smislu  / Na fotografiji Nine Inch Nails, izvor Google Play

Dovoljno je početi s hrvatskim glazbenicima. Jesu li, primjerice, TBF hiphoperi ili alternativni rokeri, ili oboje? Pripada li projekt Chui džezerskoj ili elektroničkoj sceni, ili bi za njihov opus valjalo osmisliti novu žanrovsku kategoriju, možda postprogresivni rock? Je li Hladno pivo punk-rock ili „običan“ rock koji je (o, užasa) postao mainstream? Je li glazba Josipe Lisac rock, pop ili „zabavna glazba“ – i što je zapravo „zabavna glazba“? Znači li to da se uz njezinu navodnu suprotnost, takozvanu „ozbiljnu“ glazbu, slušatelj ne može zabaviti?

Povijest popularne glazbe povijest je prepletanja različitih, nerijetko suprotstavljenih, podžanrova, stilova, izvedbenih pristupa, filozofija i estetika. Jedan od ključnih razloga njezine dugovječnosti krije se upravo u njezinoj žanrovskoj nečistoći, u sposobnosti da različitim hibridima i crossoverima premosti vlastite krize – komercijalne i sve druge. Ovogodišnji izbor izvođača za ulazak u kontroverznu Kuću slavnih rock and rolla (Whitney Houston, T. Rex, The Notorious B.I.G., Depeche Mode, Doobie Brothers, Nine Inch Nails) više no ikada ogoljuje činjenicu da žanrovske podjele mogu više smetati nego olakšavati snalaženje u ionako kaotičnu svijetu suvremene popularne glazbe.

Raspon novih „stanovnika“ institucije koja još od 1986. dokumentira povijest rocka, govori ne samo o novoj percepciji popularne glazbe nego i o razmjeru promjena koje su scenu zahvatile u posljednjih desetak i više godina. Te promjene najviše su pogodile tradicionalne rock-izvođače s korijenima u 1960-im i 70-im godinama, koji sve više gube dominantnu ulogu na globalnoj pozornici; nekoliko iznimaka, poput Springsteena, Stonesa, Dylana i još nekih ne tvore dovoljno jaku kritičnu masu da bi se ta teza mogla ozbiljnije osporiti. Novih, mladih, kreativno važnih i visokotiražnih rock-glazbenika jednostavno nema.

S nestankom rock-izvođača s top-ljestvica (a time i iz srednje struje) postaje očigledno da i termin rock and roll gubi prvotni smisao, barem u očima ekspertnog tima koji (sastavljen i od novinara i kritičara) izabire glazbenike za Kuću slavnih. Valja istaknuti i potrebu da se pod sve izraženijim pritiskom političke korektnosti u uži izbor uključe protagonisti probrani iz najširega žanrovskog spektra. O spolnoj i rasnoj uključenosti, tvrde najoštriji kritičari dosadašnje koncepcije Kuće slavnih rock and rolla, također bi više trebalo voditi računa.

Rezultat takva pristupa ovogodišnja je, veoma specifična, selekcija, koja zahvaća šire nego ikad. Od šest odabranih imena iz „klase 2020“, samo dva izviru iz tradicionalnoga rock and rolla. Grupu T. Rex osnovao je 1967. (pod imenom Tyrannosaurus Rex) pjevač i gitarist Marc Bolan (1947–1977), u početku je zamislivši kao akustični duo. Zaokret od psihodeličnog folka prema električnom zvuku ranih sedamdesetih rezultirala je masovnom tinejdžerskom histerijom, pa su se Bolan i njegov bend – pod skraćenim imenom T. Rex – preko noći transformirali u kraljeve engleskog glam rocka. S druge pak strane, kalifornijska postava Doobie Brothers tipično je američki fenomen. Sedamdesetih su potpisali niz solidnih ostvarenja, poigravajući se elementima countryja, soula, funka, gospela i bluesa. Ukupnom nakladom od gotovo pedeset milijuna albuma stekli su dodatnu legitimaciju za ulazak u Rock and roll Hall of Fame.

Preostala četiri nova stanovnika Kuće slavnih doista nemaju mnogo veze s rock and rollom u užem smislu pojma – uz djelomičnu iznimku Trenta Reznora, koji je na čelu Nine Inch Nailsa stopio agresivnu elektroničku glazbu, alternativni i gothic rock te sve aspekte „industrijske glazbe“. Ako nemaju mnogo čvrstih poveznica s klasičnom predodžbom o rocku, utjecali su na njegovu evoluciju u novome stoljeću. Za razliku od njih, Depeche Mode su uvijek, a posebno na početku karijere, dok su nastupali u striktnom synth pop-formatu, ostavljali dojam ogorčenih protivnika rock-tradicije.

To dakako, nije kritika nego vrijednosno neutralna opaska, poput one da je „spasitelj East Coast hip hopa“, utjecajni njujorški reper Notorious B.I.G. čitavu karijeru, sve do nesretne pogibije 1997, proveo usporedo s putanjom suvremenog rocka, ne ukrštajući se s njime ni na sekundu. Biggie kao roker? Teško, osim ako se računa autentično odmetnička narav njegova životnoga puta. I napokon, Whitney Houston, jedina žena koja je ove godine (poput njega, posmrtno) primila priznanje ulaskom u renomiranu klivlendsku instituciju. No za razliku od zlosretnog repera, Whitney se (kako je netko napisao) čak ni na simboličkoj razini ne uklapa u rock-narativ; njezin se utjecaj prepoznaje u sjecištu R&B-a i raskošno producirane pop-glazbe.

No što uistinu povezuje sve kandidate? Ništa, osim činjenice da su sve svoje uspjehe postigli u eri rock and rolla – što je žiriju očito bilo dovoljno. Specifičnosti njihova izbora samo su još jedan u nizu dokaza da je termin rock ionako već reduciran na puku metaforu za jedno (doduše, veoma dugo, polustoljetno) razdoblje u razvoju popularne kulture. Nekada pokretačka, gotovo prevratnička poluga u kontekstu suvremene glazbe, danas je taj žanr tek prazna ljuska. Zgodan okvir lišen jasna sadržaja, u koji svatko može upisati ono što mu najviše odgovara.