Geste bez grimasa

Autorski projekt Bobe Jelčića Hrvatski put ka sreći u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh (premijera 26. studenoga) već je naslovom i mjestom izvedbe dao naslutiti da će se raditi o nečem pomalo „opakom“, nečemu kroz što ćemo moći razgaliti svoje „općim stanjem izmučene duše“. Zdravka Ivandija Kirigin (ujedno kostimografkinja uz Anu Paulić) napučila je pozornicu starinskim ormarima, stolovima, stolcima i (Jelčićevim obligatnim) divanom te ju je natkrilila (funkcionalnim) lusterima. Kroz vrata (iznad kojih je križ) u taj skučeni prostor ulazi grupa zbunjenih, možda ustrašenih ljudi lica prekrivenih crnim zaštitnim maskama (Nikša Butijer, Nataša Dangubić, Ana Maras Harmander, Marko Makovičić, Jerko Marčić, Karlo Mlinar, Ozren Opačić, Maja Posavec).

Prizor iz predstave / Snimio Ivan Posavec

Budući da se izražavaju isključivo pokretima (mimika zbog maski nije vidljiva), nije baš sasvim jasno o čemu se radi, jer su sva zbivanja, s naglaskom na poigravanje vjenčanim velom ili padanjem na divan (smrt) prožeta strepnjom… sve do odlaska „glave obitelji“ (Butijer) u Veliki svjetski rat (što razabiremo na temelju uniforme). A to je tek prvi od odlazaka u rat, jer se u manje od stotinu godina obitelj susreće s tri rata: Prvim svjetskim, Drugim svjetskim i Domovinskim ratom (iz prva se dva sudionici vraćaju).

Iako je predstava većim dijelom bez artikuliranih rečenica (uz iznimku pjevanja), ipak u završnici slušamo zapis o „razlozima za sreću“ i sadržaj pisma kroz koji retrospektivno prepoznajemo zbivanja na početku. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova ispunjeno je (iznova) nesigurnošću, ali i pokušajima da se živi „normalno“ bez obzira na nasilje nad ženama i pojavu nacizma (i odlazak u borbu protiv njega, Marčić).

Duhovita je scena kada, zbog ruke podignute u nacistički pozdrav, protagonist (Makovičić) pri izlasku iz sobe zapinje za okvir vrata. Završava Drugi rat, nova su vremena, skida se križ iznad vrata (vraća se partizan), djevojčica koja je u međuvremenu odrasla (Dangubić) vodi za ruku dijete (odličan Makovičić), vraća se križ na svoje mjesto, aktualan postaje rad u inozemstvu i povratak s televizorom (kao simbolom blagostanja). I odjednom (jer to je uvijek neočekivano usprkos svim naznakama) novi rat i sudjelovanje mladog naraštaja u njemu…

Svakako moram napomenuti da Jelčić vrlo vješto iskorištava isti predmet u različitim razdobljima: televizor koji je tako ushitio obitelj sada je izvor informacija o pogibiji sina, premještanje križa predstavlja ideološke promjene, a ormar simbolizira prikriveno zlo. Prateći predstavu razmišljala sam je li uporaba dvostruke tišine, izvedba gotovo bez riječi i ukidanje vidljivih grimasa zbog zaštitnih maski dosjetka ili komentar? Je li to čuvena „hrvatska šutnja“ ili ruganje odredbama? Zabranjeni su opere i mjuzikli, a naši glumci skidaju maske dok pjevaju!

Ukoliko je redatelj odlučio posegnuti za novim izražajnim formama u svom radu, onda su segmenti morali biti jasnije oblikovani, jer su nagađanja dobrodošla ako imaju čvrsta, prepoznatljiva uporišta. Radnja do prvog odlaska u rat nije baš očita, dok je poslije, naprotiv, sve sasvim jasno i razumljivo. Ako se već, iz bilo kojeg razloga, izvedba temelji isključivo na pokretu, ne shvaćam potrebu za verbalnim završetkom. S druge strane, sadržaj nema baš nekih posebnosti, pa ne mogu ne pomisliti da bi verbalna predstava bila pomalo banalna. Ovako koncipirana usredotočuje nas na pokušaj shvaćanja smisla svake pojedine scene, što se ne pokazuje baš uspjelim (umjesto da se uživimo u vizualno).

Prema riječima dramaturginje Dine Vukelić u predstavi se preispituje „neraskidiva spona osobnog i političkog elementa u potrazi za srećom“, no ja bih se usudila napomenuti da su to bile namjere. Skraćeni prikaz 20. stoljeća kroz život jedne (stvarne?) hrvatske obitelji mogao je biti čvršći i učinkovitiji da se nisu koristili elementi suprotnih učinaka, jer verbalizacija na kraju poništava ideju izvedbe bez riječi.