EPK kad se podvuče crta

Godina 2020, edemska u svojoj, gotovo apokaliptičnoj, dramaturgiji, stubokom je promijenila koncepte normalnosti, svakodnevnog življenja i, među ostalim, poimanja kulture. Razumljiva je stoga posvećenost posljednjeg ovogodišnjeg Književnog petka, održanog 27. studenog, temi Europske prijestolnice kulture. Pod egidom kad se podvuče crta s urednikom i moderatorom tribine Romanom Simićem razgovarali su menadžerica u kulturi specijalizirana za međunarodne odnose Irena Kregar Šegota, direktorica tvrtke Rijeka 2020, najoštriji kritičar projekta Valerij Jurešić, koji je kao pročelnik Upravnog odjela za kulturu, sport i tehničku kulturu Primorsko-goranske županije sudjelovao u početnim fazama njegova razvoja, te kao tampon-zona Igor Mavrin, znanstvenik koji se bavi proučavanjem kulturnih događanja kao elemenata u urbanom razvoju zajednice i konzultant na novosadskom EPK-projektu.

S Romanom Simićem razgovarali su direktorica tvrtke Rijeka 2020 Irena Kregar Šegota, pročelnik odjela za kulturu PMŽ Valerij Jurešić i znanstvenik Igor Mavrin / Snimio Marko Šikić, KGZ

Je li, prije svega, pošteno podvlačiti crtu pod projektom čije je trajanje, zbog pandemije, produljeno do travnja 2021? Imajući to pitanje na umu, naglasak tribine postavljen je na kontekstualizaciju projekta, detektiranje prilika, ostvarenih kao i propuštenih, i isticanje glavnih točaka propusta.

Igor Mavrin istaknuo je kako, na razini Europske komisije, od 2020. postoje modeli univerzalne evaluacije, no zanimljivije od toga u ovom je kontekstu promatrati kako projekt vidi sam sebe i kakvim ga vide oni u kulturu uronjeni, no izvan njegovih granica. „Od svojeg utemeljenja 1985. projekt Europske prijestolnice kulture bitno je izmijenio značaj i sadržaj pa danas služi i kao pokretač drugih industrija, posebno turističke“, kazao je, a Irena Kregar Šegota njegove je riječi podcrtala ocijenivši porast broja noćenja koji se u Rijeci dogodio tijekom siječnja i veljače važnim pokazateljem uspješnosti projekta.

„No projekt“, duhovito je istaknuo Mavrin, „povremeno ima veze i s kulturom“, a tu je EPK, upita li se Valerija Jurešića, zakazao. Kulturom doživljava „ono što se događa kroz kulturu, komunikaciju u zajednici“, a u ovom su se slučaju dominantnima pokazali „umjetnički sadržaji i marketinški dio koji se pretvara u propagandni“. Istaknuo je i problem ideološke instrumentalizacije, isticanje različitosti ondje gdje za različitost mjesta nema te ukazao na važan problem, nedostatak komunikacije. Kao primjer naveo je partnerski odnos građen kroz pripremu pravca 27 susjedstava, koji je zamro još u pripremnoj fazi te tišinu nastalu za vrijeme proljetnog zatvaranja. Tu se, tvrdi, pokazala sva nespremnost projektnih čelnika da na krizu odgovore, kao i da ponude kulturu kakva je u tom trenutku lokalnoj zajednici bila potrebna. „Pokazalo je to da se radi o umjetničkom festivalu rađenom za one izvana.“

Ne bježeći od nužnosti takvih sadržaja, Irena Kregar Šegota pobrojila je projekte uspješno implementirane u lokalnu zajednicu poput Volonterskog projekta, Zelenog vala, Poslovnog kluba ili Vijeća građana koje građanima omogućuje da sami odaberu programe čije financiranje žele poduprijeti. Jer izgradnja zajednice, podsjeća, najvažnije je što projekt može ostaviti u nasljeđe.

No je li i jedino? Iza europske kulturne karavane ostat će 27.000 četvornih metara revitalizirane industrijske baštine, novi Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Palača šećera kao novi dom Muzeju grada Rijeke, Dječja kuća i Gradska knjižnica te novi, plutajući muzejski prostor u središtu grada, brod Galeb. Ostat će, istaknuo je Markov, i vrlo važna spoznaja o potrebi virtualizacije i digitalizacije kulture iz koje će ponajviše crpsti neki budući kandidati. Ostat će i poučak o važnosti kriznog upravljanja u kulturnim i kreativnim industrijama.

Ostat će i novi festivali, prije svega Tobogan i Porto Etno, ostat će uspomena o širokom dosegu što ga je imalo otvaranje manifestacije, no gdje će biti publika, za kraj se zapitao Jurešić. Jer 50.000 ljudi koji su ovog ljeta pohodili oko 400 riječkih događanja važan su i vrijedan temelj, no da bi se publika izgradila i privukla kulturi, zaključio je, „valja skinuti akademsku kapu, prestati govoriti s katedre i započeti pravu komunikaciju. Kultura je tu da propituje, da progovara o onome što je dobro, kao i o onome što je loše. A to se ne može dogoditi njegujemo li diskurs samo jedne istine.“