Duhovno mlad i otvoren životu

Uvečer, 1. studenoga 2020, u KBC Dubrava preminuo je povjesničar Mijo Korade, dugogodišnji nastavnik, professor emeritus Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Svi koji su ga barem površno poznavali mogli su u Mijinoj dobrohotnosti osjetiti mladenačko životno veselje, koje ga nikada nije napuštalo. Unatoč narušenu zdravlju, u svojoj 73. godini, okružen studentima, bio je duhovno mlad i otvoren prema životu. Kada sam mu to rekao, u jednom od naših posljednjih razgovora, uz smiješak mi je uzvratio da otvorenost prema životu podrazumijeva i otvorenost prema smrti.

Mijo Korade bavio se temama iz hrvatske crkvene povijesti, kulturne i znanstvene povijesti /
Snimila Suzana Obrovac Lipar za Hrvatsko katoličko sveučilište

Kao čovjek iskrene kršćanske vjere i autentične duhovnosti on nije osjećao strah ni pred bolešću ni pred smrću, a u našim višegodišnjim kontaktima ne pamtim da se ikada žalio na najmanju tegobu. S druge strane, na različite je načine uvijek pokazivao duboku svijest o ljudskoj i vlastitoj grešnosti. Studentima i kolegama imponirao je skromnošću i optimizmom, znanjem i željom da ga podijeli.

Profesor Korade rođen je 11. rujna 1947. u zagorskom selu Delkovec, Općina Mače. Nakon završene gimnazije studirao je na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu gdje je diplomirao filozofiju (1971) i teologiju (1975), formacijski se vezujući za Red Družbe Isusove. Živio je u Delkovcu, Zagrebu, Osijeku, Rimu i Beču.

U Osijeku je djelovao kao vjeroučitelj (1975–1977). Na Facoltà di storia ecclesiastica Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu magistrirao je (1980) i doktorirao (1988) s temom La ‘Missione illirico-dalmata’ dei gesuiti (1852–1900) – Svolgimento, metodo e risultati. U Zagrebu je predavao povijest na gimnaziji Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa, a kao profesor crkvene povijesti radio je i na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Na Istituto storico della Compagnia di Gesù u Rimu (1981–1984) djelovao je kao jedan od urednika i autora u višesveščanom enciklopedijskom projektu Diccionario de Historia de la Compañia de Jésus (Roma–Madrid, 2001) i Encyclopedia of Jesuit History. Suosnivač je i prvi pročelnik Hrvatskoga povijesnoga instituta u Beču (1990–1991). Godine 1992. napustio je Red.

Od 1996. zaposlen je na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu kao voditelj nekoliko projekta: Hrvatska latinistička historiografija, Historiografija hrvatskoga redovništva u XVII. i XVIII. stoljeću i projekta Civilna Hrvatska ranoga novovjekovlja – politički, društveni i kulturni aspekti.

Godine 1997. kao vanjski suradnik počeo je predavati na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu držeći kolegij Hrvatska latinistička historiografija, a poslije i niz drugih na studiju povijesti. Od 2007. do umirovljenja 2017. trajno je zaposlen na Hrvatskim studijima, gdje od 2005. predaje i na doktorskom studiju povijesti. Bio je voditelj preddiplomskoga, diplomskog i poslijediplomskoga doktorskog studija povijesti 2009–2013. Senat Sveučilišta u Zagrebu 2019. dodijelio mu je počasno zvanje professor emeritus.

Obnovio je i kao glavni urednik objavljivao crkvenopovijesni zbornik Vrela i prinosi (1982–1988). Tijekom 90-ih godina bio je urednik sekcije za religiju u Hrvatskom leksikonu te urednik sekcije za religiju u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža. Član je uredništava muzejskih edicija: Isusovci u Hrvata; Isusovačka
baština u Hrvata; Kajkaviana croatica – hrvatska kajkavska riječ i Bedekovčina stara i plemenita. Surađivao je u izdanjima Znanost u Hrvata – prirodoslovlje i njegova primjena i Zagrebački biskupi i nadbiskupi.

Korade je bio glavni urednik časopisa za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku Gazophylacium (1998–2003) kao i časopisa za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije  Tkalčić (1998–2002). 

Znanstvenoistraživački rad Mije Korade uglavnom obuhvaća teme iz hrvatske crkvene povijesti ranoga novovjekovlja, ali i teme iz kulturne i znanstvene povijesti. Svojim je radovima na tom polju osvijetlio brojne nepoznate i slabo poznate aspekte hrvatske prošlosti. U objavljenim knjigama Hrvatski isusovci i misionari (1991), Jesuits and Croatian Culture (1992), Ivan Rattkay. Izvješća iz Tarahumare (1998), Paragvajska pisma (suautorica Mirjana Polić-Bobić 2015) i Istraživači novih obzorja (2015) te studijama Život i rad Ignacija Szentmartonyja (1983), Hrvatski isusovci i redukcije u Južnoj Americi (1987/88) bavio se jedinom skupinom hrvatskih prekooceanskih misionara i istraživača 17. i 18. stoljeća. Osvijetlio je dotad posve nepoznate ličnosti (I. Szentmartony, I. Marchesetti, N. Sušić, F. Haller), a novim podacima upotpunio je spoznaje o poznatim misionarima i istraživačima Nikoli i Ivanu Ratkaju, F. Konšćaku, N. Plantiću i I. Vermanu.

Prvi je istraživao filozofsku i prirodnoznanstvenu djelatnost skupine hrvatskih profesora na stranim učilištima u 18. st. Proučio je i osvijetlio razne nepoznate ili malo poznate procese i likove u kulturnim, znanstvenim i vjerskim vezama Hrvata s drugim europskim zemljama od 16. do 19. st. Objavio je niz radova o pučkim misijama i drugim slabo poznatim oblicima vjerske djelatnosti u Dalmaciji i Hercegovini u 19. st. Objavio je više priloga s temama iz starije kajkavske književnosti te o vjerskoj, prosvjetnoj i kulturnoj povijesti sjeverozapadne Hrvatske u 18. i 19. st. Brojnim tekstovima i edicijama pridonio je istraživanju povijesti isusovaca u Hrvata, a za tisak je priredio i dopunio rukopis 2. i 3. sveska monumentalnoga djela Miroslava Vanina Isusovci i hrvatski narod.

Profesor Mijo Korade samostalno ili u suradnji napisao je i objavio četrnaest knjiga i više od stotinu znanstvenih i stručnih članaka. Studentima je bio brižan učitelj, mentor i odgajatelj. Kolegama je bio pouzdan suradnik koji je uvijek bio spreman nesebično podijeliti znanje i iskustvo. Bio je dobar prijatelj i čvrst oslonac. Pamtit ćemo ga kao čovjeka po njegovoj blagosti, ljudskoj širini i čestitosti.