Bogatstvo umijeća pisane riječi

Ulomak iz novog romana Kužni pil Pavla Pavličića otvara drugi broj Kola u ovoj godini, časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu. U njemu se naš ponajveći pisac krimića ponovno vraća u Varoš, mitsko mjesto svojih brojnih romana. Protagonist romana V. D., urednik u nakladničkoj kući, vraća se nakon gotovo pedeset godina u rodni grad, čiji su temelji udareni 1750. godine, kako bi bio grad budućnosti, „u kojem se tada već naveliko govorilo o ljudskim pravima, gdje se polazilo od pretpostavke da se čovjek ne smije ostvarivati kao društveno biće isključivo preko pripadnosti nekom društvenom sloju – kao što je to bilo do tada – nego da to mora činiti kao pojedinac“. Uoči simpozija o povijesti svojeg grada dobiva poziv zaposlenice lokalnog veleučilišta…

Izd. MH, Zagreb, 2020.

U istoj rubrici Književna scena možemo pročitati nove pjesme Luka Paljetka iz zbirke Pitomi urlici, u kojima se otvara o svojoj ljubavi prema nedavno preminuloj supruzi Anamariji, kao i nove pjesme fra Ivana Kramara, koji je nedavno imao pjesničku večer s Paljetkom. U istoj rubrici možemo pročitati kratke priče Emilije Kovač, smještene u njezino međimursko podneblje. Putopise po Kostarici, Ekvadoru i Kolumbiji donosi nam Željka Lovrenčić, a rukovet dosad neobjavljenih pjesama Diana Rosandić Živković.

Ljubitelji morbidnoga crnog humora doći će na svoje u rubrici Novi prijevod, koja nam ovoga puta predstavlja španjolsko-meksičkog književnika Maxa Auba Mohrenwitza i njegovih deset minijaturnih groteski u britkom prijevodu Marije Roščić Paro. Kako možemo pročitati, riječ je o svojevrsnu začetniku žanra izrazito kratke priče, od kojih neke nisu duže od dva ili tri retka, prožete tragičnom ironijom, gdje razlozi zločina mogu biti svakodnevni ili obični. Primjerice, u jednoj priči pisac se stavlja u ulogu sluđenoga pisca čija presudna druga knjiga može postati presudna i za njegova izdavača. Barem će mu poslužiti kao dobra reklama. Na čitatelju je da procijeni jesu li ove groteske „krik uperen protiv apsurdnosti nasilja i netolerancije“.

Homo universalis Stijepo Mijović Kočan i njegova 80. obljetnica središnja su tema broja o kojoj pišu Ludwig Bauer, Ernest Fišer, Vinko Brešić, Lidija Dujić, Antun Pavešković, Mirjana Smažil Pejaković, Marito Mihovil Letica i Franjo Butorac. U ovom broju sam pjesnik, putopisac, romanopisac, antologičar, leksikograf, scenarist i filmski redatelj piše nam o kazalištarijama u hrvatskoj prijestolnici 2019/20. U rubrici Kazalište također možemo čitati o radu Georgija Para u varaždinskom HNK.

A pri skoroj sedamstotoj obljetnici smrti Dantea Alighierija nadamo se novom cjelovitom prijevodu Božanstvene komedije. U rubrici Ogledi Božidar Petrač govori o zadovoljstvu, ali i teškoćama prevođenja velikog Firentinca, kojeg se opet prihvatio prevoditelj Mate Maras. Možemo saznati koji su se sve veliki hrvatski pisci prihvaćali prevođenja Dantea, ali i naslutiti koliko je teško prenijeti kompleksne metapoetske poruke i poetske značajke izvornika te koliko je teško, zbog zauzdanosti formom, prenijeti njegov tadašnji toskanski jezik u, primjerice, hrvatski dvanaesterac.

Milan Bešlić piše o Mijenama Kuliševa slikarskog jezika u dijelu Kola posvećenu likovnim umjetnostima. Ni veliko slikarsko nasljeđe stoljetne europske i mlade američke umjetnosti ni baština suvremenih hrvatskih klasika nije priječila Vatroslava Kuliša da kistom i bojom izgradi vlastitu slikarsku osobnost. Upravo je govor o boji svaki govor o Kuliševu slikarstvu. Tako Feđa Gavrilović napominje: „Kako je vrijeme prolazilo, Kuliševa paleta vrlo je samouvjereno zauzela sve registre boja, koristeći se njima već prema logici svake slike, ali uvijek s velikom zasićenosti.“