Baština naselja pod Medvednicom i potresi 1880. i 2020.

Kada se uspoređuju oštećenja građevina u središnjim dijelovima Zagreba u potresima 1880. i 2020, na trenutke zapanjuje koliko su slična. S jedne strane nastala su na sličan način – u najvećemu broju slučajeva prouzrokovana su padom dimnjaka i vatrobranih zidova na niže strukture. S druge pak strane građevine koje su najviše stradale 1880. sličnu su sudbinu doživjele i potkraj ožujka ove godine. Već je bilo dosta riječi o sličnostima u stradanju katedrale, nadbiskupskog dvora i drugih ključnih spomenika Zagreba. Može se spomenuti i da su u obama potresima na sličnome mjestu nastala oštećenja na svodovima crkve svete Katarine na Gradecu, da se među najstradalije palače Gornjega grada i 1880. i 2020. ubraja nekadašnji Plemićki konvikt (danas Gimnazija Tituša Brezovačkog), ili da su oba potresa oštetila pročelja upravo drugoga kata palače Buratti na Zrinjevcu (danas sjedište Vrhovnog suda RH).

Crkva u Kraljevu Vrhu nakon potresa 1880.  / Fotografija Ivana Standla

Ono po čemu se potres iz 1880. ipak uvelike razlikuje od ovogodišnjega jesu stupnjevi oštećenja građevina u prstenu naselja oko središta Zagreba. U usporedbi sa situacijom od ove godine potres 1880. zahvatio je, naime, daleko šire područje i prouzrokovao daleko veće štete, osobito u naseljima na Medvednici. Razmjeri šteta bili bi 1880. nedvojbeno i veći da najveći broj kuća u mjestima poput Kašine, Čučerja, Remeta, Kraljeva Vrha, Markuševca, Šestina, Stubice i drugih naselja nije bio, u cijelosti ili djelomično, izrađen od drva. Budući da takve građevine dobro podnose potrese, gotovo da i nisu bile oštećene. Rijetke zidane građevine toga prostora, crkve, župne zgrade i pokoji vlastelinski dvor pretrpjele su, međutim, velike štete.

Upravo su te građevine stoga ključni motivi zagrebačkom fotografu Ivanu Standlu, koji ih je dokumentirao brojnim fotografijama po narudžbi tadašnje JAZU. Uz, katkada šture, katkada vrlo opširne opise u onodobnim zagrebačkim novinama ove su nam fotografije zapravo danas najbolji pokazatelj jačine potresa koji je 1880. pogodio središnju Hrvatsku. Sačuvane Standlove fotografije svjedoče kako su se gotovo u potpunosti urušile crkve u Kašini, Gornjem Stenjevcu i Granešini, da je pao dio svoda i glavnoga pročelja nekadašnje pavlinske  crkve u Rematama te crkve u Donjemu Stenjevcu. Radilo se odreda o srednjovjekovnim barokiziranim ili baroknim građevinama s teškim zidanim svodovima čije je urušavanje i prouzrokovalo najveća oštećenja. Stradale su, međutim, i novije crkve, poput župne crkve u Kraljevu Vrhu, smještene na sjevernim obroncima Sljemena, nedaleko Gornje Stubice. Iako je ova građevina bila potpuno nova, dovršena tek godinu prije potresa (1879), i iako su njezinu izgradnju nadzirali inženjeri hrvatske Zemaljske vlade (budući da se radilo o najvećoj vladinoj investiciji u neku sakralnu građevinu 1870-ih), Standlove fotografije pokazuju kako se u potresu raspuknula na više mjesta, kao i da su joj se urušili gornji dijelovi zidova.

Osim crkava među najoštećenije građevine prstena naselja oko Zagreba ubrajale su se 1880. i vlastelinske rezidencije u Kerestincu i Svetoj Heleni te kurija u Kustošiji. I dok je kerestinečki dvorac na kraju ipak u dovoljnoj mjeri saniran da se mogao održati, dvorac Sveta Helena, koji se prije potresa ubrajao u najslikovitija ostvarenja neogotike u hrvatskoj arhitekturi, nažalost je najvećim dijelom uklonjen.

Obnova plemićkih rezidencija pala je, dakako, uglavnom na teret vlasnika, dok je obnova sakralnih građevina i župnih dvorova financirana od tadašnjih patrona, a to su velikim dijelom bili Prvostolni kaptol zagrebački, zagrebački nadbiskup i hrvatska Zemaljska vlada. Odmah je bilo jasno da se sve građevine neće moći obnoviti na reprezentativan način. Nepoznati autor članka u Narodnim novinama iz sredine prosinca 1880. istaknuo je tako: „Mnoga gradjevina morat će se ponoviti u čednijem obliku, – makar i na žalost svih nas, koji želimo od srca, da nagrdjeno lice drage domovine što prije opet u pomladjenoj krasoti osvane.“ Neposredno nakon potresa zbog nedostatka sredstava crkve su se doista samo sanirale i učvrstile kako ne bi i dalje propadati, no potom su kroz desetljeća koja dolaze opremane novim oltarima i drugim predmetima te oslikavane, tako da su u najvećemu broju slučajeva opet dobile reprezentativan izgled, ne doduše isti onakav kakav su imale prije potresa 1880, nego prilagođen estetskim nazorima kraja 19. stoljeća. Lijep primjer takva pristupa obnovi predstavlja spomenuta crkva u Kraljevu Vrhu, koja je nakon građevinske rekonstrukcije bogato opremljena i oslikana od strane zagrebačkog umjetnika Augusta Posilovića, jednoga od pobornika stvaranja posebnoga hrvatskog nacionalnog stila u arhitekturi i likovnim umjetnostima.

Ostaje vidjeti kakav će pristup biti primijenjen pri obnovi u ovogodišnjemu potresu najoštećenijih kulturnih dobara. Za sada se još uvijek ne zna hoće li se u slučaju najoštećenijih crkava u podsljemenskoj zoni (na primjer u Granešini ili Čučerju) ići u veće promjene, ili će se rekonstruirati njihov izgled od prije potresa. Ključno je da se čuva sve što se sačuvati može, kako se ne bi poništila memorija mjesta, kao i da se sve intervencije izvode uz budni nadzor konzervatorskih organa, da se njima ne uništi više nego što je potres uništio.