3 K – Kranjčić, karmelićanke, Križevci

O životu i radu Stjepana Kranjčića (rođen 5. prosinca 1918. u Petrijancu, umro 10. travnja 1968. u Rimu), križevačkoga župnika na glasu svetosti, uglavnom je sve već poznato, ponajviše marom križevačkoga društva njegova imena, koje ga se svake godine spominje književnim natječajem u više žanrova za djecu i odrasle. Naravno, iskazalo se i organizacijom skupa o stogodišnjici Kranjčićeva rođenja te pedesetogodišnjici smrti. Sve životne postaje njegova rada bile su unutar Hrvatske, osim jedne; one posljednje. Nju je definirala bolest, liječenje i smrt u Rimu. Nižu se Zagreb (više lokacija, pa i ona na Markovu trgu, ali ni u Vladi, ni u Saboru, ni u Ustavnom sudu, nego u župi sv. Marka), Požega, Ozalj (mlada misa, no na spomen Ozlja najprije pomislim na njegov amblem, slikaricu Slavu Raškaj, koja se nakon seljenja iz groba u Stenjevcu, kamo je dospjela nakon smrti u Vrapču, konačno vratila u rodni kraj, gdje će valjda trajno počivati uz crkvu sv. Vida, u kojoj je Kranjčić služio mladu misu, jer mu je ondje stariji brat bio župnik, 1945. skraćen za glavu; Ozalj priziva i Zrinske i Frankopane te cijeli ozaljski književni krug s Belostencem pride), pa Rakov Potok i ispomoć Franji Kuhariću (prije svega pomislim na branje gljiva i kupnju jagoda) te posjeti Alojziju Stepincu u Krašiću i napokon Križevci, gdje je svojim radom i došao na glas svetosti. Na nekim njegovim mjestima našla sam se i ja, npr. vjenčanje (1970) u crkvi sv. Marka, a u Majci Božjoj Lurdskoj u Zvonimirovoj ulici, gdje je Kranjčić u listu Naša Gospa Lurdska objavljivao 1940-ih neke tekstove, primila sam prvu pričest, i to 1955, u eri jaka komunizma, pa neka mi ovi današnji ne trube kako se nije moglo, jer sam ja živ dokaz da se moglo. Negdje je došao s njim u doticaj netko s kim sam i ja u doticaju, npr. moja kolegica sa studija Đurđica Kovačić, Križevčanka, danas karmelićanka s. Bonita, od koje sam saznala mnoge zanimljivosti o starim Križevčanima, pa tako i o službi samoga Kranjčića ondje. Upravo se Đukinih priča o tome sjećam u Kranjčićevoj netipičnoj („lijevoj“) obljetnici, kakve su bile i naše proslave mature. Rijetko smo slavili one okrugle. Njih smo mi truliši uglavnom preskakali, a nalazili bismo se u sve prorjeđenijem sastavu na one netipične. Sličan osjećaj imam i sada pišući o Kranjčiću, jer ove godine (2020) nije mu nikakva okrugla obljetnica, a ja sam ipak posegnula za njim. Ne bez razloga.

U Petrijancu, Kranjčiću rodnom mjestu, nikad nisam bila, no iz njega i oko njega iskaču neki likovi s kojima imam neke veze, npr. muzički pedagog Pavel Rojko (1944–2017) i moj kolega iz fakultetskoga hodnika Joža Skok (1931–2017), povjesničar književnosti, poglavito kajkavske i dječje, a iz obližnjeg je Majerja poznati fagotist i profesor na Mozarteumu Rudolf Klepač (1913–1994), čije sam majstorstvo slušala uživo više puta. Svi su se oni, kao na poznatom fotomedaljonu Muževi ilirske dobe, smjestili oko Kranjčića i uokvirili njegov lik strukama u kojima su postigli vrhunske domete.

Osnovna Kranjčićeva djelatnost bilo je župnikovanje, uz nezaobilaznu katehezu (grč. katékhēsis, usmena poduka). Ona će biti važna i za moju poveznicu, a to je Kranj­čićeva veza s karmelićankama. U vrijeme svoje službe u Križevcima bio je prvi vjeroučitelj mojoj kolegici Đurđici Kovačić, ne znajući za njezinu kasniju preobrazbu od Đuke do sestre Bonite, karmelićanke u Brezovici. Đuka i danas čuva svoju prvopričesničku sliku s Kranjčićevim potpisom. No ako za to nije mogao znati, dobro je znao sve o karmelićankama iz obližnjega Hrvatskog Leskovca, gdje mu je na zagovor biskupa Lacha bilo dopušteno da boravi dvije godine do dolaska u Križevce 1952. Brezovički karmel osnovao je Stepinac 1944, pa je Kranjčić za njega znao, možda ga i posjetio, jer mu je Stepinac bio prijatelj i dobročinitelj, koji ga je i zaredio. Htjela sam doći do karmela u Hrvatskom Leskovcu jer volim vidjeti mjesta gdje su ljudi o kojima pišem boravili te upijati okoliš koji je i njih okruživao. Bila sam.

O prebiranju po uspomenama volim razgovarati s Đukom (1944) u miru i ugodi brezovičkoga karmela, jer joj uspomene na djetinjstvo kao rođenoj Križevčanki skliznu i na davne sugrađane, kojih se u Križevcima možda više nitko i ne sjeća. Zato mi je drago što mi ih je ispričala, po džojsovskom toku svijesti, jer se tih davnih uspomena sjećamo (starački) jasnije nego što smo jučer jeli. A pričala mi je npr. o Dragi Grdeniću i teti Meci (Melaniji), kojoj su djeca u genzemaršu pjevala: Teta Meca, idu tvoja deca, nose ti pereca …, premda je teta Meca imala samo jedno dijete. No za rugalicu u izvedbi uličnog ad hoc sklepanoga dječjeg zbora rima je važnija od činjenica, pa još kad uličnu kapelu predvodi gromoglasna, kasnije poznata vagnerijanka Šughica (operna pjevačica Milena Šugh Štefanac i učiteljica pjevanja), svi su čuli tu deračinu ne mareći za besmislenost samih riječi. Tako se s kolopletom pošalica među starijim Križevčanima stopio i lik ozbiljnoga katehete Kranjčića, a i grad je obavilo milje. Drago mi je što sam sve to čula iz prve ruke i dječjeg rakursa. Dragocjena su to svjedočanstva kakvih nema u knjigama, pa neka još neko vrijeme požive u ovoj mojoj staretinarnici.

I tako su mi se preko Đuke i Kranjčića dva karmela udaljena na puškomet spojila s Križevcima i njegovim davnim žiteljima. U Hrvatskom Leskovcu zadržala sam se tek toliko da sa zida prepišem geslo: Boga u svima gledati / Bogu u svima služiti / Boga u svima ljubiti, koje za čovjeka na glasu svetosti vrijedi bez ostatka. Ispod luka koji spaja ta dva karmela i ljude hodam kao ispod duge. O Rimu, gradu u kojem se Kranjčić ugasio, mogla bih reći štošta, no neću. Radije ostajem na domaćoj grudi.