Sva lica jedinstvenog talenta

Otišao je Kićo, pripadnik generacije koju su, kao što je i sam isticao potkraj života, „živu pokopali“, aludirajući na gorku istinu da je s neumoljivim prolaskom godina sve teže opstati na hirovitoj, korjenito izmijenjenoj i nepredvidivoj glazbenoj pozornici. Iako su njegovi doprinosi hrvatskoj (i eks-jugoslavenskoj) sceni golemi i neupitni, medije su preplavili efemerni podaci za privlačenje čitatelja: o tome s kojim je političarima bio „dobar“, za koga je nastupao, u koju se stranku učlanio, a za koju skladao „neformalnu himnu“... I naravno, u kakvim je danas odnosima s tom „divnom crnom ženom“.

Nezaboravni Kićo Slabinac / Snimila Marija StilinoviĆ

O glazbi, vokalnim izvedbama, autorskoj estetici, zabavljačkim vještinama gotovo ni riječi, a svi ti talenti govore mnogo, ne samo o njemu. Kao što je ispravno naslućivao, riječ je o posve iznimnom umjetničkom pa tako i glazbenom naraštaju, koji je u svjetskim razmjerima proizveo dragocjeni opus klasičnoga rocka, a u domaćem kontekstu dao Olivera, Josipu Lisac, Zdenku Kovačićek, Dadu Topića. Formalno, izvođači poput Arsena i Gabi nešto su stariji, no svi su se našli na sličnoj startnoj poziciji djelujući 1960-ih i 70-ih, u razdoblju kada su se visoki umjetnički kriteriji pretapali u rekordne naklade albuma i singlova.

Na prvu, Slabinac je ostavljao dojam uvijek raspoložena, prvoklasnog zabavljača (što je doista i bio), a tek onda svega ostalog, i to mu je na dugi rok nedvojbeno odmagalo u karijeri. Dodajmo tomu i činjenicu da je s lakoćom ulazio na raznorodna, nerijetko i suprotstavljena žanrovska područja – manje pažljivu slušatelju moglo se učiniti da ima posla s glazbenikom u stalnoj potrazi za pravim identitetom. Jasno, bila je riječ tek o mnoštvu lica nemirne osobe. Pažljivije retrospektivno slušanje ključnih dijelova njegova opusa, od osječkih Dinamita, nastupnog singla Plavuša (1969) i famozne Crne žene do narodne glazbe i posvete vlastitim rock and roll-ishodištima, vodi samo jednom zaključku: ostali smo ne samo bez jedne od najkarizmatičnijih pojavnosti domaće estrade nego i bez vokala čija je sugestivnost uvijek bila usporediva s globalnim uzorima.

Rođen je 28. ožujka 1944. u Osijeku, gdje je odmalena pokazivao sklonost umjetnosti: prva scenska iskustva stjecao je u dječjem kazalištu, svirao je tamburicu, pohađao glazbenu školu, a neko se vrijeme bavio i baletom, koji mu je, kako će poslije priznati, usadio osjećaj za ritam. Kad je početkom šezdesetih folk-afinitete proširio rock-glazbom na čelu sastava Tornado, odnosno Kon-Tiki (koji potom dobivaju zvučnije ime Dinamiti), bilo je jasno da se njegove ambicije neće zaustaviti na amaterskom pjevanju i sviranju gitare poslije škole. Iako su instrumentalističku tehniku i iskustvo Dinamiti gradili izvodeći tuđi repertoar na brojnim osječkim plesnjacima i gitarijadama (i povremeno u njemačkim klubovima), bilo je očito da je format benda odveć tijesan za Slabinčeve planove. Bilo je tek pitanje trenutka kada će Kićo postati spreman za samostalne pothvate. Dinamiti nastavljaju u rekonfiguriranoj postavi s Dadom Topićem, a Slabinac se – kao solo igrač – seli u Zagreb i napokon snima iznimnu skladbu Plavuša. Zapravo, njegovi stilizmi iz prve etape najintrigantniji su i najprepoznatljiviji upravo u toj snimci. Gitarski uvod s latino/vestern-okusom, široko postavljeni vokalni zamasi u stilu Toma Jonesa, melodramatičan ugođaj i krešendo u refrenu, samotan puhački solo... nadopunjuju se s vječnom temom neuzvraćene ljubavi.

Zapravo, čini se da je čitavu karijeru, barem onu s područja šlagera i pop-glazbe za odrasle, izgradio na motivima romantičnoga gubitnika. Poznanstvo s aranžerom i skladateljem Nikicom Kalogjerom omogućilo mu je pristup festivalskoj sceni, što je rezultiralo dodatnim odmakom od rocka, ali i sve masovnijom popularnošću kod publike koja je glazbu doživljavala kao ugodnu, nepretencioznu kulisu svakodnevnih života. Nakon što je na Splitskom festivalu 1970. izveo posvetu Dalmaciji Cvijet čežnje, Kiću je (prema sjećanjima autora pjesme Zdenka Runjića) oduševljena publika natjerala da se petnaestak puta vraća na pozornicu. Iste godine odnio je pobjedu na Opatijskom festivalu skladbom Aleksandra Koraća Više nećeš biti moja, a iduće je godine u Dublinu skladbom Tvoj dječak je tužan predstavljao Jugoslaviju na natjecanju za Pjesmu Eurovizije. Šesnaesto mjesto slab je rezultat, no njegova popularnost na domaćoj estradi povećavala se svakim novim singlom.

Njegova se karijera općenito ne treba promatrati kroz prizmu albuma nego pojedinačnih skladbi i singlica, a središnja točka karijere sadržana je u četiri minute i osam sekundi karakteristične balade Zbog jedne divne crne žene (1972). Skladana iz perspektive razočaranoga ljubavnika, podcrtana gudačima i realizirana uz potporu Opatijskih suvenira, pjesma zvuči osobno, proživljeno i autentično – poput kakve fatalističke himne vlastitoj zloj sreći. Ona koja mu je slomila srce ostala je u New Yorku, a on se vratio kući, zavičaju, „zemlji plemenitoj“, proširujući žanrovsku paletu u društvu Slavonskih bećara. Postao je još 1970-ih čuvar tradicije, promotor tamburaške glazbe, „seoska lola“ za gradsku i ne-gradsku publiku.

Od tada nadalje vozio je na dva prepletena kolosijeka – „narodnom“ i „zabavnom“, ne zaboravljajući ni treći: rock and roll. Katkada bi sve to sažeo u bešavnu cjelinu, kao u tradicionalnoj Čađavoj mehani, uronjenoj u razigrani, energični boogie woogie. Ništa, međutim, tako slikovito ne govori o njegovim „električarskim“ korijenima kao albumski projekti Rock And Roll 1 i Rock And Roll 2 koji su početkom i sredinom 80-ih pokazali da se ovdje uopće ne radi (kako je to izvrsno uočio Dražen Vrdoljak u popratnoj bilješci) o pukom „iskupljenju šlagerskih grijeha rock ‘n’ rollom“. Uvjerljive izvedbe žanrovskih klasika poput That’s All Right, Summertime Blues i (posebno) C.C. Rider ugrađene su u trajni „vinilni autoportret“ glazbenika kojemu su Bill Haley, Elvis Presley, Chuck Berry, Eddie Cochran i Carl Perkins bili jednako bitni kao i slavonski bećarci. Doda li se tomu i obvezni začin country and westerna (primjerice, Budi to što jesi), dobivamo potpuniju sliku čovjeka koji je s podjednakom strašću ulazio na svako područje, očekivano i zabranjeno, dokazujući se kao jedan od najsvestranijih i najzabavnijih stilista svojega naraštaja. Slabinčeve izvedbe nisu tek skup arhivskih zvučnih razglednica: Plavuša je prije nekoliko godina završila i u rukama suvremenog osječkog sastava Fluentes i tako još jednom potvrdila trajnu vitalnost njegova opusa.