Sukreacija poetskog zanosa

Nakon prve knjige poezije Plavi kamen objavljena je i druga, odlično dizajnirana, zbirka poezije mladoga zagrebačkog pjesnika Ivana Brčića (Zagreb, 1980) Mjesec bez suputnika u izdanju zagrebačkog Sandorfa. Nadahnula je slikara Vatroslava Kuliša da naslika seriju svojih sjajnih apstraktno-ekspresionističkih slika koje nisu tek puka ilustracija poezije, već sukreacija na temelju pjesnikova poetskog zanosa. Pjesme je na engleski jezik preveo Slobodan Drenovac (Budimci kraj Našica, 1932).

Na svakoj kompoziciji harmonični su koloristički međuodnosi, gestualni ritmovi i zapisi umjetnikove zadubljenosti u magiju spontanosti

Apstraktni slikar Vatroslav Kuliš (rođen 1951. u Vidošima) djeluje od kraja 60-ih godina prošloga stoljeća, intenzivira slikanje 70-ih, kada nastaju slike znakovi poput Orfejeva jutra i/ili Katedrale. Već je desetljećima na izlagačkoj sceni, a slavni su mu odavno već ciklusi poput Valova i Rifova. Završio je zagrebačku Školu primijenjene umjetnosti godine 1971, a slikarstvo diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976, u klasi Šime Perića.

Radio je nekoliko godina kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskog biografskog leksikona u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Uz slikarstvo, bavio se grafičkim dizajnom i scenografijom. Autor je niza scenografskih rješenja za glumačku družinu Histrion, kazalište Komedija, Zagrebačko kazalište lutaka i HNK u Zagrebu. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu, Münchenu, New Yorku i Melbourneu.

Slikanje pod emotivnim nabojem

Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, među kojima su odličje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića (1997), državna nagrada Vladimir Nazor (2000) te godišnja nagrada galerije Forum (2003). Izlagao je na stotinjak samostalnih i više od 150 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Ugledan je u Hrvatskoj i inozemstvu, gdje intenzivno izlaže. Kuliša struka smatra izvrsnim hrvatskim apstraktnim slikarom na suvremenoj, živoj hrvatskoj umjetničkoj sceni. Kuliševo je slikarsko djelovanje u pukotini između materičkog slikarskog hedonizma i formalnog purizma „čistog slikarstva“, u kojemu se mogu pratiti tragovi nasljeđa visokog i kasnog modernizma, s jakim utjecajem akcijskog slikarstva.

Polje slike ispunjava snažnom, impulzivnom i energičnom gestom mnogobrojnim obojenim oblicima, linijama i znakovima svoje intuitivne i dinamične prirode. Radeći kistovima različitih veličina na platnima velikih formata, Kuliš upotrebljava čiste boje i upravlja njima snažno oslobođenom gestom, energičnom i prirodnom, koja teče u svim smjerovima.

Javljaju se krugovi i kružnice kao u kakvoj hipnozi evocirajući nebeska tijela, a zapravo su iskaz unutarnjeg umjetnikova kozmosa. Ima tu i kolopleta iskrzanih linijskih struktura i kaligrafskih črčkarija. Rezultati su vibrantne, silovito ekspresivno strukturirane površine snažno protegnute i s jakim djelovanjem na prostor i u prostoru u kojemu se nalaze.

Čitav slikarski postupak prije svega sadrži principe zadovoljstva u stvaralačkom činu. U gustišima uslojenih pigmenata izbija optičko-estetska radost i užitak za vizualnu percepciju. Na svakoj kompoziciji harmonični su koloristički međuodnosi, gestualni ritmovi i zapisi umjetnikove zadubljenosti u magiju spontanosti. Apsolutna stvaralačka sloboda i užitak zajamčeni su, sve se pretvorilo u emotivnu ekspresiju i metaforičku imaginaciju. Brčićeva zbirka pjesama Mjesec bez suputnika podijeljena na osam poglavlja sa po desetak pjesama: Riječ tamnija od noći, Zora je tek šapat na obzoru, Ptice kruže oko tvog potiljka, Boja tvoga sna, Misli sagorenih želja, Drhtaj duše svijeta, Nečujan glas i Mjesečina u izlozima.

Kuliš slika pod emotivnim nabojem koji osjeća u pjesnika, koji poput svih dobrih pjesnika pjeva o arhetipovima na modernistički način – o ljubavi, o prirodi, moru, suncu, mjesecu, dûgi, magli, kiši, proljeću, ljetu, jeseni i zimi, o cvijeću i drveću, o mirisima i o bojama koje su mu utkane u sva osjetila. Pjesnik je osjećaja, sjećanja, pamćenja, nostalgije i melankolije.

Vizualizacija duha

Neke je pjesme posvetio sebi važnim pjesnicima poput Bukowskog, Miljkovića i Rimbauda, a neke nestalim prijateljima i djevojkama (Prijatelju Domagoju i Sjećanje na Dolores). Kuliš slika sliku apstraktnim kontroliranim mrljama i potezima na naslovnu pjesmu zbirke Mjesec bez suputnika: „Bešćutni pokrov tišine. / Prazne ulice. / Parkovi bez djece. / Pojavio se mlad mjesec, / blijed i hladan / kao metalno slovo, / blijed od umora / i zurenja na zemlju. / Vječno lutajući suputnika…?“, kombinirajući i jukstaponirajući žute mrlje doživljaja mjeseca s crnom, zelenom i plavom zemlje, prirode i mora koje samotni mjesec promatra. Vidi u sebi slikar poput pjesnika i Boju tvoga sna: „Nema vjetra. / Nebo je čisto. / Morske grudi spokojno dišu. / Mornari pjevaju... / Čempresi daju zelenu svjetlost tišini / kao da plešu na mjesečini, / a školjke šapuću biserima / kao slutnja tiho… / Nježnost neba širi se iznad mora. / U koju zvijezdu tvoje oči upiru? / Do koje zvijezde hrle? / Koja je boja tvoga sna?“

Sfera nepoznatog

Kuliš tu boju sna vidi kao žarkocrvenu liniju na modroj mrlji kao da lebde na bijeloj pozadini imaginarna beskraja, a između crnih dinamičnih vehementnih linija i mrlja koje predstavljaju, pretpostavljam, sferu podsvijesti, sferu nepoznatog gdje se snovi rađaju; k tome, Kuliša asocira, kao i druge Brčićeve pjesme, na kozmičku dimenziju nezamislivoga. „Dûga nad tamnicama pliva u modrini nebeskoj / Pronosi kroz lahor mitsku ljepotu šutnje. / Šum školjke zarobljene u zdencu žive stijene kroz krila / kraljevskih ptica dopire poput divnog gnjeva. / Tijela su uzdignuta za druga svanuća. / Pred njima drhte zore naslućujući njihove dodire. / Ustrašene drhtaje umirućih ptica.“ Pjesmu Drhtaj slikar vidi i „čuje“ kroz evokaciju uzdrhtalog zraka slikana akcijskim metodama drippinga, i sve postaje uznemirena, uzbibana, dinamična površina.

Mnogi stihovi Ivana Brčića doista su sjajni, evokativni i bude jasne mentalne slike: „Vraćam se stihovima koji se prepiru s vremenom“… „Svjetla grada pod nama“… „Noć je nježna, kreće se kroz tišinu, bez pokreta“… „Često čujem pisak tuge / od mene neotpočete. / Stiže mi s leđa. / Dolazi iz okomite svakodnevnice / i melankolije.“ „Izgubljeni lutamo / između zbilje i sna, / grijeha i smijeha. / Izgubljeni lutamo / između konformizma i slobode, / odraza i sjenke. / Između sebe i sebe.“  „Ni znaka ni brojke. / Pisma ni glazbe. / Miruju taštine. / Dan nema imena. / Vrijeme nema mjeru. / Svijet je izgubio granice“… „Jutros, pogledam kroz prozor / i kažem si: / Gle, kako divan dan! / Gle, kako si zdrav! / Gle, kako si hrabar! / Gle, kako si mlad! / Na šalu od svile još je miris noći. / Što želiš više? / Udahni. / Izađi. / Nasmij se / jer svijet je tvoj.“ Ovdje vidimo u Kuliša radost, osmijeh i optimizam, sav pretočen u žarkocrvene kaskade boje kao da se sva strast bića prelila u slikarsko polje.

Sve su pjesme Ivana Brčića zanimljive i vrlo dobre, užitak ih je čitati, nude ne samo sliku o umjetničkoj pjesnikovoj osobnosti nego i u osobi čitatelja uzdižu duhovnu gordost i svojevrsnu puninu, s kojom se svaki pojedinac može poistovjetiti. Ne čudi stoga što je iskusni, ali i strastveni slikar Vatroslav Kuliš svojim slikama zapravo na neki način vizualizirao ono što se kao mentalna slika stvorilo u njegovu duhu.