Stoljeće Ivana Kožarića

Ostavivši iza sebe opus začudne fizionomije i kvalitete, u 100. godini napustio nas je akademik Ivan Kožarić, jamačno jedan od najvažnijih hrvatskih umjetnika svih vremena. Njegov velebni opus golem je i originalan doprinos hrvatskoj umjetnosti, jedan od najkrupnijih i najdalekosežnijih zahvata u njoj, stvaralaštvo u kojem se sažimaju i prelamaju brojni problemi znakoviti za globalna najprije visokomodernistička, a potom i postmoderna stanja. Zahvaljujući dinamičnoj naravi te nepresušnoj vitalnosti i svježini invencije, taj sjajni stvaralac iz desetljeća u desetljeće doživljavao je plodnu „drugu mladost“ i neprestance je bio jednim od najaktivnijih sudionika u umjetničkim zbivanjima, razvijajući jednu od indikativnih, zanimljivih i ključnih autorskih pozicija na području kreativna ponašanja u našoj umjetnosti nakon  1945. Naš je stvaralac s najvećom međunarodnom reputacijom – njegovi nastupi na najvažnijim priredbama i manifestacijama diljem Europe bili su najmarkantnija sudjelovanja jednoga našeg umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni.

Ivan Kožarić naš je stvaralac s najvećom međunarodnom reputacijom / Snimio Slavko Midžor / PIXSELL

Najviše mjesto u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti – status vrhunske pojave na umjetničkoj sceni –  te su relikvijarne odlike njegova autorskog rukopisa odavno prepoznate, a danas se sve intenzivnije prepoznaju i u svijetu, Kožarić – radikalni individualist anarhična umjetničkog ponašanja – stekao je opusom jedinstvene konceptualne i plastičko-fenomenološke strukture, individualnom pozicijom u recentnim stvaralačkim transformacijama, stvaralaštvom bez određene plastičko-formalne konstante, oblikovnih konvencija, poetičkih, tematskih i ikonografskih kanona, jezičnih stereotipa, problemskih intonacija, svjesnim prekidom proizvodnje estetskih tvorevina koje bi pripadale određenu ukusu i kodeksu stilskih i formalnih inovacija i uopće strogim prerogativima disciplina u kojima stvara.

Fleksibilno i nekanonsko slikarstvo

Već na početku karijere stvorio je vlastitu problemsku fizionomiju i stvarao jedinstven likovni govor, vokabular i sintaksu svoje volje i temperamenta. Njegovo veličanstveno djelo – bremenito  brojnim izazovima, intelektualnim, ontološkim, fenomenološkim, estetskim, moralnim, kulturološkim – prepuno je začudnih znakovitosti i iznimnih vrijednosti. Po svojoj kulturnoj i ideološkoj dispoziciji Kožarić je umjetnik koji naglašava spekulativnu i mentalnu stranu stvaranja, autor dinamične naravi i širokih idejnih i plastičkih raspona te neviđene stilske evolucije. Stvorio je mnoštvo na vrhunski umjetnički način demonstriranih dokaza vlastite duhovne i moralne egzistencije. Njegova je umjetnost istodobno vitalna i skeptična, aktivna ali i (samo)kritička, ona je i djelo umjetnika koji je brzo i sigurno osvajao vodeći status u suvremenom umjetničkom sustavu, ali koji se time nije zadovoljavao – nije se dao etablirati – nego je ostajao nekonvencionalni pojedinac zapitan nad vlastitim postignućima. Neprestance je bježao od svega što čini umjetničku tradiciju, pa i od vlastita formalizirana i verificirana rukopisa. Zadivljujuća je bila njegova odluka da će radije srljati u opasnost od mogućeg zastranjivanja i riskirati gubitak stečena prestiža nego tavoriti u sigurnosti osrednjeg i sitnog dobitka u ime društveno priznata umjetničkog karijerizma.

Nikada u dugoj karijeri nije dopustio da zapadne u konvencionalna određenja kiparstva kao drevne discipline, koju je – više nego ikoji drugi domaći kipar – činio fleksibilnom i nekanonskom. U hrvatskoj umjetnosti upravo se Kožariću duguje to da je suvremena skulptura opstala i ostala ono što jest – rukovanje materijalom, volumenom, tijelom, prostorom, prazninom i svime što otuda može proizaći, a da se pritom ne učahuri u općepoznata rješenja. Zahvaljujući upravo njemu, pa i njegovu upornu odbijanju da njegova rješenja slijede povijesno kodificirane jezične modele, domaća se skulptura razgranala u oblicima koje nikakva već odavno iskušana definicija nije mogla predvidjeti.

Prizemljeno Sunce, 1971. / Snimio SANJIN STRUKIĆ / PIXSELL

Njegov opus, nastajao u nepresušnu uvjerenju da bi umjetnost trebala biti igra u kojoj zakoni i pravila ne vrijede, odlikovala je stalna upitnost, otvorenost, mobilnost, konfliktnost i kontradiktornost orijentacija, a harmonije suprotnosti dokumentirale su i njegove izvedbe radova koji gotovo redovito osciliraju između prividne jednostavnosti i ekstremne profinjenosti.

Premda je vrlo brzo postao superiornim majstorom u svim medijima u kojima se okušavao i spretno oko sebe širio pravu plastičku raskoš i nenadmašne igre medijem, zarana su ga prestali zanimati tehnička perfekcija, izvedbena virtuoznost, estetski standardi i funkcioniranje medija. Stoga u njegovu kiparskom i slikarskom rukopisu gospodare elementarnost, redukcija, sažimanje i koncentracija, lapidarnost, utišana gestika, zgusnutost forme, sažeti volumeni, elementarnost obrade, minimalizam zahvata u materiji, pročišćenost forme...

Načelo eksperimentiranja bila je konstanta njegove operativnosti. („Treba riskirati da bi se na pravi način išlo naprijed, da bi se našlo sebe“; „Zadržati kontinuitet neslaganja sa samim sobom“; „Svaki put ispočetka“) samo su neke od maksima koje je demonstrirao u svim medijima i u svim etapama karijere.

Kožarićev umjetnički nomadizam

Fascinantna je bila Kožarićeva potreba za neprestanim promjenama u ontologiji i fenomenologiji rada, promjenama koje su njegovu stvaralaštvu pridale značajke mentaliteta koji se u kritici odavno naziva „umjetničkim nomadizmom“. Njegova plurimedijska figura – bjelodano izdižući pojam nedosljednosti i nekoherentnosti – do kultnoga je statusa uspela jezični, medijski i stilski nomadizam te najsublimnije u nas izrazila duh postmoderne epohe. Evidentirajući tehnike i postupke kojima se koristio u svom radu, mogu se zbrojiti discipline kiparstva, slikarstva, crteža, grafike, performansa, fotografije, videa, teksta kao rada umjetnika, umjetnosti ponašanja... Doista nema postupka, medija, tehnike i načina izričaja koje Kožarić nije iskušavao. To navodi na zaključak da je on bio tipičan umjetnik-nomad, onaj koji se intenzivno kretao prema svim područjima koja danas stvaraocu stoje na raspolaganju, da je izrazito bio aktivistički zastupnik bojsovskoga „proširenog pojma umjetnosti“. Riječ je o djelovanju u stalnim procesima kretanja, novoj subjektnosti, ali i decentriranu, neukorijenjenu identitetu. Opus mu je sačinjen od dijelova, fragmenata, elemenata koje najčešće ne povezuje ništa stilski ni tehnički zajedničko, nego ih povezuje činjenica da su ti plodovi reakcija jedne te iste umjetničke osobnosti i njezinih odgovora na različite upite, povode i izazove vlastita postojanja.

Njegov heterogeni opus vitalističke polimorfnosti primjer je anarhična diskontinuiteta, neumorne i radoznale nestalnosti, ali i odluke da se umjetnik više ne mora pridržavati nikakvih unaprijed preuzetih obveza, kao i obilato demonstrirane svijesti da se autor ne smije opterećivati iskustvom, afirmacijom, rutinom, nego neprestance mora težiti nečemu novom, stalno se kretati dalje.

Promjena je bila ključni pojam za Kožarićev istodobno sustav i antisustav umjetničkog mišljenja. Prateći njegove realizacije u procesima različitih preobražaja, zaključujemo da je jedina konstanta bila stalna mijena, a analizirajući njegove formalno-evolutivne etape, reći ćemo da mu je opus djelo-u-pretvorbi, djelo-proces, a pritom su sve solucije potpuno legitimne, u načelu neizvjesne i nepredvidljive.

Koncept heterogenosti u njegovu opusu plod je nevjerice u svrsishodnost i opravdanost produljenja i u mogućnost obnove tzv. vrijednosti jednoga konstantnog pojma umjetnosti. Jedino što stvaraocu preostaje jest nomadski hod kroz svijet umjetnosti i uživanje u položaju neprestane alternative.

Iz naravi Kožarićevih umjetničkih poslanja proistječe svijest da umjetnost ne posjeduje neku svoju zauvijek zadanu metafizičku konstantu, nego zapravo nastaje u konkretnim povijesnim prilikama i u određenom društvenom i kulturnom kontekstu, pa je stoga njezina ideja (ali i  ontologija i fenomenologija) neprestano promjenjiva, mobilna, fluidna, fleksibilna, ali i redovito izazovna, provokativna, očitovana ne da ljude umiruje i da im se dopadne, nego da provocira i iritira one kojima je upućena!

S radošću se sjećamo mnogih njegovih zanimljivih izložbi, od kojih je svaka na određeni način značila ne samo potvrdu ispravnost umjetnikovih stavova i bila po jedan putokaz u njegovu „nelogičnu“ razvoju, nego je i ostavljala ozbiljan trag u hrvatskoj umjetnosti. Svojom pojavom i vizionarskim i aktivističkim idejama bio je svjetionik i utjecao na mlade stvaraoce, unosio je mnogo nade i davao smisao vjerovanju da umjetnička djelatnost – bez obzira na to što se danas s njom zbivalo – jest i bit će koliko stvaralački, toliko i etički čin.

Njegov odlazak ostavlja golemu, teško nadoknadivu prazninu u hrvatskoj kulturi i umjetnosti.