Stanislava, ime bez kuhinjskih natruha

U mojem povremenom imenoslovu našlo se i ime Stanislava. Za razliku od imena koja me podsjećaju na neka jela (npr. Mira na krumpir-salatu; Franjo na rijetko varivo od graha; Terezija na juhu od griza, koju smo kod kuće zvali milionerica ili milica, prema njem. Millionensuppe), Stanislava me ne podsjeća ni na jedno jelo. Stanislav, koji je poput Adamova rebra poslužio za tvorbu ženskog lika (kao Miroslav za Miroslavu, Vjekoslav za Vjekoslavu itd.), kao Stanko/Stanka još nekako i zvoni, no kao Stanislav ne zvoni mi nimalo.

Danas se djeca tako više i ne zovu. Najpoznatiji nositelj tog imena poljski je isusovac Stanislav Kostka (1550–1568), koji je u svojem kratkom životu (18, u nekim zemljama ne bi bio ni punoljetan) jamačno učinio dovoljno da postane svetac. Kao takav, zaštitnik je mladeži (spomendan 13. studenog). Stari ljudi govorili su da djetetu ne valja ime davati unatrag da mu patron ostane iza leđa, nego mora biti ispred krštenika, no jedna je obitelj pogriješila sa Stanislavom (rođenom 17. studenog), kao što smo i mi pogriješili s Vidom (spomendan 15. lipnja, a mi sinu dali to ime, premda je rođen 17. srpnja).

Neke ljude pamtimo po stalno ponavljanom izrazu. Tako je bilo i s našom tetom Stankom. Živjela je s majkom, za koju se predano brinula do majčine smrti, a nakon toga sama. Dok sam bila mlada, činila mi se nekako osebujnom, pomalo i čudnom. Jednom ju je jedna avionska posada ubacila u teretni noćni let, mislim za Cipar, tek toliko da se s njima vozi, a ona nije gubila vrijeme; cijelim putem je štrikala! No kod nje sam najviše voljela slušati izvorni glinski govor, koji ni dugim življenjem u Zagrebu nije izgubila. Zapamtila sam je po poštapalici mili bogo jajača, kako se uvijek čudila krupnim šljivama. Bili bismo razočarani da je uz šljive mili bogo izostao.

Druga teta Stanka nije mi bila ni rod ni pomoz’ bog. Radila je u bivšoj Muzičkoj omladini dok se tako još zvala i sjedila u vrlo stisnutom sobičku, i opet u bivšoj Koncertnoj dvorani Istra u Teslinoj ulici (danas Zagrebačko kazalište mladih). Ta je izba imala i prozor koji je gledao u sivi lihthof, ali ga je bolje bilo ne otvarati zbog smrada od kanalizacije, zato su vrata sobička bila stalno otvorena prema auli i blagajnama. No koliko god sâm punkt bio odvratan zbog vlage i smrada, svraćala sam u njega svaki dan na putu prema školi (Rooseveltov trg), raznosila po gradu plakate za kazališne predstave MO i cijele snopove karata za te priredbe, koje sam prodavala suučenicima po cijeloj školi. Kad nije bilo nikakva posla, ta je adresa bila štacija za kratke susrete s prijateljima, koji su u svojim školama radili isto što i ja. Kolike smo Carmen i Ere tako rasprodali!

U MO svraćali su i tadašnji operni pjevači i njihova instrumentalna pratnja prije odlaska na priredbu u neku školu. Sjećam se Vere Grozaj, Miljenka Grozdanića, Tugomira Alaupovića, Zvonimira Prelčeca, kao i nezaobilaznog voditelja takvih priredaba u HNK, Nenada Turkalja. Teta Stanka bila je Katica za sve i cijele je dane sjedila u tom nezdravom budžaku kao amalgam koji drži na kupu cijelu organizaciju (1960-ih predsjednik je bio Branko Molan). Slušala je o svim našim školskim strahovima, ljutnjama na nepravde, kojih je i u školi, dakako, bilo. Zvali smo je teta, a bila nam je često i više od rodbinskih, pravih, tetaka.

Na početku drugog ili trećeg razreda u učionicu mojega mlađeg sina došla je nova učenica, Stanislava. Bila je starija od ostalih jer je već u nižim razredima osnovne škole bila ponavljačica, a zbog nerazvijenosti doimala se mlađom. Nitko od djece nije se s njom htio družiti, čak ni sjesti kraj nje. Dizali bi graju i ako bi ona sjela pokraj koga. No moj empatični sin sjeo je s njom u klupu, čak ju je usprkos obijesnima pozvao k sebi na rođendan, i to joj je bilo dovoljno da mu postane i ostane prava prijateljica. Govorili su da je iz disfunkcionalne obitelji (sitan šverc na kartonskoj kutiji na okretištu tramvaja), a u školi je slovila kao socijalni slučaj (za koji nitko nije učinio ništa).

Na jednom roditeljskom sastanku čak su me upozorili da se moj sin druži s njom, a ona je agresivna, zapuštena, besprizorna i sl. Znala sam da se druže jer je dolazila k nama u kuću. Nisam primijetila ništa od agresije, dapače, bila je mirna i uvijek pristojna, nikada ništa nije drljila (ni hranu, ni slatkiše), nikada sina vrkala ni na kakvo zlo, nešto bi kod nas pročitala i uz malu pomoć napisala zadaće. Vani je bila spretna, brzo je trčala, pa joj u igri lovice nije bilo ravna. A onda sam slučajno doznala zašto u školi propada jer sam je pitala gdje stanuje. Stanovala je u kući bez struje, u podstanarskoj potleušici, tako da je uz žarulju čitala samo kod nas. Onda je u vrijeme nestašice kave i koječega drugog napravila nešto nezaboravno: sama od sebe rekla je svojoj mami, koja je švercerskim autobusom dovlačila iz Austrije kavu za prodaju na spomenutoj kartonskoj kutiji, neka za Božić kupi i kilu kave za mene. Drago, pošteno, uviđavno dijete, koje je možda malo znalo o školi, no mnogo o životu, o čemu u njezinoj školi nisu pojma imali. Jednoga ljeta pozvali smo je na tjedan dana u našu vikendicu na Krku. Njezina „disfunkcionalna“ obitelj kupila joj je sve novo: i putnu torbu i odjeću. Bogzna koliko su kave morali prošvercati da joj to kupe. Ganutljivo. Danas je majka, živi i radi u Okučanima.

Zadnju svoju Stanislavu srela sam u zreloj dobi. Živi uz Dravu sa psom i mačkom u skromnoj prizemnici, ali s vrtom u kojem je uz obilje cvijeća uredila i vrtna jezerca s ribama. Draga mi je prijateljica, s kojom se viđam samo zahvaljujući tehnologiji. Uostalom, ona je i jedina Stanislava s kojom danas kontaktiram.