Slikarstvo kao dokaz postojanja

Najnovija izložba Lovre Artukovića pod naslovom Usporavanje trebala se održati u Umjetničkom paviljonu od sredine srpnja do sredine rujna, u okviru ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon. U međuvremenu, paviljon je oštećen u potresu, zbog čega je zatvoren do daljega te se izložba stoga održava u Modernoj galeriji. Nakon Zagreba izložba se seli i u Umjetničku galeriju u Dubrovniku, gdje se otvaranje očekuje 10. prosinca.

Slike izložene na izložbi nastajale su u posljednjih pet godina te donose prvo veće predstavljanje slikara u Zagrebu nakon izložbe Uprizorenja 2014. u Laubi.

Usporavanje donosi radove iz četiri serije slika Noćna svjetla, Odrazi, Posjet atelijeru, Izlet, a umjetnik im na samoj izložbi nazive obogaćuje pokojom dodatnom riječju pa tako Noćna svjetla postaju Melankolijom noćnih svjetala i Barom; Odrazima su pridružene i zlatne folije – Zlatne folije i odrazi, dok Izlet i Posjet atelijeru zadržavaju isti naziv. Iako se Artukovićevo slikarstvo izrazito veže uz filmičnost –  insceniranost prizora, filmsko kadriranje i raskadriranje što u tekstu kataloga izložbe pojašnjava kustosica, autorica koncepcije i postava izložbe Leonida Kovač – ipak treba spomenuti da su za ovu izložbu važni suptilni autorovi tekstovi koji svaku od spomenutih cjelina čine zamalo pa poglavljem, a cijelu izložbu objedinjuju u tekstu uvodnog dijela. Prisjetimo se, u seriji radova Slike koje gleda netko drugi izloženih na retrospektivi u Klovićevim dvorima Najbolje slike / Retrospektiva (2008) umjetnik je na postavangardan način tekst kapitalom upisivao izravno u sliku, ubacujući samocitate koji su ujedno njihovi nazivi – Bože, kako volim Botticellija, Bože kako bih volio biti faca, Dolina...

Jesenski izlet, 2017–2020. / Snimio Gunter Lepkowski

Onkraj slike

Na Usporavanju, pak, i dalje se vodi osobnim, ali ubacujući šest narativa koji su važan element, što izložbu čini intimnom. Intimnost na slikama postignuta je i atmosferom, primjerice ulica mokrih od netom prestale kiše (Lene u potopu, 2019/20) ili interijera barova gdje prevladava gusta crvenkasta svjetlost (Closing Time / Bad Thoughts, 2019/20). Ostalo je sve fasetirano, razlomljeno, bilo da se manifestira kroz portrete likova čiji pogledi zrače odsutnošću (Closing Time / Bad Thoughts) bilo kroz umnažanje iste figure u šest likova (Raspra u atelijeru, 2015–2020), bilo kroz refleksije jesenjih krošanja na haubi automobila (Jesenski izlet, 2017–2019) ili kroz dekonstrukciju same slike u seriji Zlatne folije i odrazi.

Biće iz bajke – kubističko, 2018.

Ti segmenti, bilo da se realiziraju kroz formu ili sadržaj, figuraciju ili njezinu dekonstrukciju, kao da imaju mrenu i nalaze se onkraj slike, fragmentirani i daleki kao da ih gledamo kroz ekran. Leonida Kovač spominje poznati esej Pripovjedač Waltera Benjamina koji je već 1936. godine pisao da se umjetnost pripovijedanja približila kraju zato što nam je oduzeta sposobnost koja se činila neotuđivom – sposobnost razmjene iskustva. Artuković slikarstvom s jedne strane zadržava taj spori svijet jer jedino usporavanjem možemo razmijeniti iskustvo ostvarujući se kroz intimu, a s druge strane ove slike najavljuju još veće otuđenje i još veću odsutnost pogleda koja će se dogoditi 2020. – pandemiju virusa COVID-19 koja maskama pokriva izričaje, lica do kraja gube izraze, odsutni pogledi postaju i odsutni osmijesi, a u barove se ne odlazi, ili se ulazi sa strahom.

Za Artukovića se razmjena iskustva izražava kroz željenu prisutnost i gustoću naslikanog dok on bezbroj puta premazuje isto mjesto na slici lazurom, što uzima „sate i sate koji neprimjetno prolaze“, kao da istodobno donkihotovski dokazuje postojanje sama sebe i drugog. Slikarstvo je oduvijek sporo, ono nema što usporavati, dok je svijet koji slikara okružuje sumanuto brz te ondje „nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije upustiti se u promatranje“ njegovih slika „sa staromodnim, sporim užitkom“. Dakle, jedna od finih potki ove izložbe jest taj nevidljiv segment, upisan u njezino tkanje, a to je spor i minuciozan rad na slikama. Strpljivost kojom su nastale uz promatranje, režiranje scena i različite pokrete kista da bi naposljetku bile izložene pred nas završene, kao da su takve oduvijek bile.

Drugi i drugost

Možda baš iz te pretpostavke izvire srž tog slikarstva, a to je prisutnost tog drugog, bilo da je drugi sam slikar iza platna, bilo da je drugi jedna od lažnih blizanki (Lažne blizanke, 2009–2014, s izložbe Uprizorenja u Laubi) ili jedna od šest uloga iste glumice sa slike Raspra u atelijeru, bilo da je drugi sporedna žanr-slika kao u renesansnoj slici (Raspra u atelijeru), nedovršen portret koji vidimo u pozadini slike (Raspra u atelijeru), odražavanjem izobličeno Biće iz bajke – kubističko (2018) ili drugi – mi promatrači.

Drugi se odražava i u tekstu Leonide Kovač koja mise en abyme, tehniku postavljanja kopije slike unutar slike same, često na način koji sugerira beskrajno ponavljajući slijed, postavlja u središte Artukovićeva opusa. I Krešimir Purgar u knjizi o umjetniku Neobarokni subjekt (2007) piše da se „opća mjesta postmodernosti u njegovim slikama (neobarokno) očituju kao varka oka i kao intelektualni trompe-l’oeil“ (predmet ili biće naslikani tako virtuozno da se oku čine stvarnim; stječe se dojam kako istupaju iz površine slike) „s obrnutom slikom stvarnosti skrivenom ispod površine platna“.

Jednog ljetnog dana u Heidelberškoj šumi

Drugi je prisutan i kroz postmodernističko refeririranje na druge umjetnike i povijest umjetnosti. Na ovoj je izložbi izložena slika Da vam pokažem svoj san (2019) koja je, kako piše Leonida Kovač, re-enactment slavnog portreta Leonore Carrington iz 1937/38, a koji se smatra njezinim prvim istinski nadrealističkim portretom. Ne začuđuje da slikar citira ili aproprira nadrealističko djelo budući da i njegov opus odiše značajkama nadrealizma. Možda je to nadrealizam s neobaroknim momentima, a na ovoj izložbi najviše dolazi do izražaja baš u cjelini koja tematizira atelijer. Jer nije li atelijer tvornica čudesa u kojoj se miješaju fikcija i stvarnost, iz koje izlaze kubistička bića iz bajke i portreti različitih znanaca i prijatelja? Nije li prirodno da baš slike atelijera nose u sebi najviše nadrealizma i autorove vlastite ikonografije, podsjećajući ponovno na određena renesansa ili barokna djela koja su obilovala simbolima, poput Portreta Arnolfinijevih ili Las Meninas, koja su eklatantan primjer mise en abyme.
Atelijer je to mjesto susreta gdje umjetnik pokušava doći u kontakt s Ti, ali i s Ono (drugo), prema filozofskoj misli Martina Bubera koji se bavio filozofijom dijaloga i umjetnošću kao susretom. Paul Celan se pod utjecajem Buberove filozofije pitao – može li pjesma voditi prema susretu s Ti i dobiti odgovor iz tog susreta. Parafraziramo li tu misao, možemo se upitati, može li to slikarstvo? Koji je Ja – Ti odnos umjetničkog djela i promatrača?

Usporavaju li nas ipak ove slike, spojevi autobiografije i fikcije? Ne znamo što se ovdje doista dogodilo, što se nije dogodilo, a što je ponovno inscenirano nakon što se dogodilo. Usporavanje donosi slike koje promatrača drže na odmaku, ali ostavljajući dovoljan prostor i slobodu konstruiranja vlastita narativa, praznine u koju se možemo unijeti, možemo usporiti Kao da...