Senzualnost i okrutnost

Dok svjetski mediji izvješćuju kako džihadisti po Europi odsijecaju glave slučajnim prolaznicima, u New Yorku su prošli mjesec postavili spomenik ženi koja je glavu odsjekla muškarcu. Riječ je o skulpturi koju je argentinski umjetnik s talijanskim korijenima Luciano Garbati načinio po uzoru na znameniti kip Benvenuta Cellinija iz 16. stoljeća. Na starom uzoru goli Perzej drži u ruci odsječenu Meduzinu glavu, kako bi njezinim smrtonosnim pogledom pretvarao protivnike u kamen. Na Garbatijevoj skulpturi Meduza drži oštar mač u jednoj ruci, a u drugoj odsječenu Perzejevu glavu, i sada ništa ne stoji iza skamenjujućeg pogleda čudovišta i promatrača.

Luciano Garbati, Meduza s Perzejevom glavom  / Izvor Twitter Luciana Garbatija

Ali tko je zapravo čudovište? Brončana Meduza s glavom Perzeja otkrivena je na Donjem Manhattanu, odmah preko puta suda na kojem je tijekom pokreta #MeToo osuđeno više muškaraca zbog seksualnih napada, uključujući i zloglasnoga holivudskog producenta Harveyja Weinsteina. Doduše, bolje bi bilo da je Meduza odsjekla glavu Posejdonu, koji ju je silovao u Ateninu hramu; osudivši silovanu umjesto silovatelja – kako se to uglavnom čini i danas – Atena joj je kosu pretvorila u klupko zmija. Ali i ovako je skulptura izazvala interes javnosti: izvrće mit kao što se izvrće pravda, otkriva da se iza čudovišta skriva žena i kanalizira bijes u umjetničko djelo.

Iste te sadržaje – odsijecanje glave i silovanje – sadrži i neobična umjetnička sudbina koja u naše doba stječe valorizaciju. Stoljećima je slikarica Artemisia Gentileschi živjela u sjeni muških kolega, da bi ovih dana zablistala u punom sjaju u Nacionalnoj galeriji u Londonu. Jedan je od glavnih izložaka prikaz sv. Katarine Aleksandrijske, nastao oko 1615, koji je tek 21. umjetnina neke slikarice u njihovoj stalnoj zbirci, među 2300 djela muških kolega. Talijanske slikarice iz 16. i 17. stoljeća uopće se prevrednuju ovih dana, pa je u Pradu prošle godine održana izložba Lavinije Fontrani i Sofonisbe Anguissoli, a na proljeće su u Firenci bila izložena djela Giovanne Garzoni. Artemsijin otac Orazio Gentileschi bio je također slikar, i Cara­vaggiov prijatelj, a to se i vidi na njezinim slikama: senzualnost i okrutnost, žestina i obilje. Kao i kod drugih slikarica, njezina su se djela s vremenom atribuirala muškarcima, sve dok nisu gotovo nestala iz povijesti umjetnosti. Tridesetak slika izloženih u Londonu ubrajaju se u one kojima je atribucija čvrsta, iako ih zacijelo ima još, a prate njezin životni put od Rima i Firence do Napulja, Mletaka i Londona.

Tragičan događaj koji je obilježio slikaričin život i umjetnost zbio se 1611, kada ju je, u dobi od osamnaest godina, silovao Agostino Tassi, slikar pejsaža iz Perugie. Bio je serijski silovatelj i ubojica. Na početku suđenja tvrdio je da nije nikada bio s Artemisijom Gentileschi nasamo, da bi istraga pokazala kako je već silovao i svoju šogoricu te jednu od svojih supruga te da je angažirao plaćene ubojice da likvidiraju njegovu ženu; možemo dodati, iako je sada manje važno, da je usput planirao ukrasti i slike Orazija Gentileschija. Artemisia je za vrijeme suđenja bila i mučena kako bi se njezin iskaz potvrdio, a rezultat svega je bio da je Tassi bio prognan iz Rima, ne podnijevši nikakvu drugu kaznu. Na londonskoj izložbi predstavljeni su i dokumenti iz rimskog Državnog arhiva o tom procesu, ali umjetničin rad govori nam o traumi još više.

Ponajprije, među njezinim biblijskim prikazima brojni su prikazi zlostavljanih žena. Bat Šeba se razodjevena kupa prije nego što će je kralj David napastovati i dati ubiti njezina supruga, Uriju Hetita; Suzanu, također razgolićenu tijekom kupanja, napastuju dva pohotna starca u vrtu; kraljica Estera dovedena je pred kralja Ahasvera, a prijeti joj smrt; Lot se sprema na incest sa svojim kćerima. Međutim, još više, Artemisia Gentileschi slika moćne ženske likove koji svladavaju muškarce. Dalila i Samson slavni su par u kojem je žena oduzela snagu muškarcu; glava Ivana Krstitelja na pladnju posluženu Salomi; Jael, hrabra židovska žena iz Knjige o sucima, probija kolčićem za šator glavu kukavičkoga kanaanskog zapovjednika Sisere, koji je pobjegao s bojišta i sakrio se kod nje; i, nadasve, dvije slike Judite koja odrubljuje glavu Holofernu, postavljene jedna pokraj druge u Nacionalnoj galeriji. Mnogo je krvi na toj slici, mnogo bijesa u očima Judite dok mu reže vrat, dok samrtnika steže njezina vjerna sluškinja. Odraz je to silovanja u kojem je i Tassi imao pomagača, Cosima Quorlija, i u kojem je Artemisiju izdala njezina dadilja Tuzia, ne odazvavši se na njezine povike upomoć. Autoportreti su svuda. Luciano Garbati portretirao je sebe kao Perzeja, Meduza drži njegovu glavu u ruci; Artemsia se portretirala kao Judita. Da parafraziramo izreku Theodorea Roosevelta o njegovoj vanjskoj politici – govori nježno i nosi oštar mač.