Pomiriti podijeljenu Ameriku

Napeta politička utakmica u Sjedinjenim Državama približava se neminovnom kraju. Joe Biden, 77-godišnji političar Demokratske stranke iz Scrantona u saveznoj državi Pennsylvaniji dobio je najviše elektorskih glasova i time postao 46. američki predsjednik. Kruna je to njegove karijere u visokoj politici, nakon što je od 1973. do 2009. bio senator države Delaware, a od 2009. do 2017. potpredsjednik Sjedinjenih Država u vrijeme Baracka Obame. Većina svijeta i Amerikanaca odahnuli su zbog tog rezultata, grozeći se perspektive još četiri godine predsjedavanja Donalda Trumpa, koji je u domaću i međunarodnu politiku uveo razdor i česte promjene mišljenja. Mnogi će se nadati povratku staroga stila američke politike, ali ti će u dobrom dijelu biti razočarani. Povratak na staro, baš kao i na način života koji je postojao prije pandemije virusa COVID-19, neće biti lako ostvariti.

Joe Biden, 77-godišnji političar Demokratske stranke iz Scrantona, 46. je američki predsjednik / Izvor Wikipedija

U pobjedi Bidena mnogo je toga novog na sceni. Joe Biden tek je drugi američki predsjednik koji je rimokatolik, nakon Johna Fitzgeralda Kennedyja. Unatoč formalnoj sekularnosti, vjersko opredjeljenje i identitet vrlo je važan čimbenik američke politike, kojom su dosad neosporno vladali evanđeoski kršćani ili protestanti. Oni su činili snažnu bazu republikancima, a tek malobrojni među njima iskazivali su otvoreno protivljenje Trumpovoj zlouporabi religije za vlastite egoistične ciljeve. Jedini koji je stao protiv Trumpa bio je Mitt Romney, bogobojazan mormon i senator države Utah, koji je pozvao predsjednika da odstupi tijekom glasanja za njegov opoziv.

Rimokatolici su oduvijek imali manju prolaznost u američkom političkom sustavu zbog predrasuda prema Ircima i Talijanima u prošlosti, a danas prema mnogobrojnim građanima latinoameričkog podrijetla, koji će uskoro uvesti španjolski kao drugi službeni jezik u mnogim saveznim državama. Biden je potomak irskih imigranata i tako je stekao povjerenje mnogih, ali ne i svih vjernih rimokatolika.

Prva potpredsjednica Amerike

Druga je novost Kamala Harris, koja već sada ima zvjezdani sjaj jači od budućega predsjednika i koja je prva potpredsjednica u povijesti i prva nebjelkinja koja je došla na tu poziciju. Kći Indijke i Jamajčanina time je ostvarila san mnogih boraca za ženska prava u Sjedinjenim Državama, što je važan simbolički korak prema uravnoteživanju broja žena u politici s muškarcima, ali i znak da se Sjedinjene Države sjećaju kako su nastale kao nacija imigranata, u zemlji slobodnih ljudi.

Dosad je predstavljala Kaliforniju, a odsad će se od nje očekivati mnoge progresivne politike, mahom oprečne onima koje je zagovarao Donald Trump. Hoće li ovaj dvojac biti u mogućnosti to ostvariti, tek će se vidjeti. Najveći njihov posao u prvoj godini mandata jest boriti se protiv pandemije i premostiti duboke jazove u američkom društvu koji su izašli na vidjelo tijekom četiri Trumpove godine.

Ironični će komentari reći da su Amerikanci izvozili sukobe u svijet kako ne bi došlo do sukoba u zemlji. Donald Trump u tom je smislu bio paradigmatičan i vrlo iskren predsjednik. Uz to je bio i pristran, što mu nikako ne ide u prilog, jer će ga povijest sada pamtiti kao huškača i izazivača razdora. No Trump nije izazvao razdor, već je samo ukazao na vrlo duboke vrijednosne rascjepe u američkom društvu, koje se ne može jednostavno podijeliti na ljevicu i desnicu. I dok svijet diše novim plućima nakon Trumpova poraza, ne smije se zaboraviti da s njegovim odlaskom ništa nije riješeno.

Američko je društvo i dalje podijeljeno između liberalno-lijevih stavova koji podržavaju diplomaciju, jaku imigraciju, poštivanje prava svih vrsta manjina, ali i nastavak jake američke prisutnosti u svijetu, te konzervativno-desnih mišljenja koji počivaju na većoj izolacionističkoj politici u svijetu, korištenju sile, pravu na posjedovanje oružja, pravima radnika i održavanju minimalne vlade. Naravno, postoji mnogo dodatnih pitanja koja nisu istovjetna tradicionalnom idealnom tipu političke polarizacije i koji su specifični u Sjedinjenim Državama, kao i u pojedinim saveznim zemljama.

Upitna jedinstvenost
američke nacije

Taj će sraz doći do izražaja u mjesecima prije Bidenove inauguracije 20. siječnja 2021. Nitko nije ni sumnjao da će Trump nijekati svoj poraz. Njegova komunikacija Twitterom otkriva osobu konfabulacijskih sklonosti, odnosno osobu koja je toliko istinski uvjerena u svoje nestvarne projekcije da ne shvaća kako živi u lažima. U umu Donalda Trumpa on je doista premoćno pobijedio, pa je stoga posve nemoguće da nije bilo varanja na izborima. Njemu pomaže širok tim odvjetnika, koji će i pakao prikazati kao raj, sve dok cijela parnica potencijalno ne završi na Vrhovnom sudu. Po svoj prilici to se ipak neće dogoditi, a i ako dođe do te završnice, vrhovni će suci reagirati protiv stranačkih zahtjeva i donijeti zdrav pravosudni pravorijek u skladu s američkom demokratskom tradicijom. Iako su svjetla pozornice sada okrenuta prema budućim Trumpovim potezima, koje sada osmišljava s vjernim timom u skrovitim uredima Bijele kuće, u mraku će ostati ostavština njegova otkrivanja stanja američke nacije.

Trump nije stvorio razdvojenu političku kulturu koja trenutno postoji u Sjedinjenim Državama, u kojoj su dva stranačka tabora postala poput zaraćenih plemena koja više ne gledaju, ne slušaju ili ne čitaju iste medije, a jedni na druge gledaju kao na egzistencijalnu prijetnju naciji. Međutim, suprotstavljena mišljenja Amerikanaca o Trumpu takvo su stanje pogoršala do mjere da se danas možemo doista pitati o održivosti jedinstvene američke nacije.

Razlog tomu jest što se razdor unio u obitelji. Raspirivanje straha oko Trumpa i njegovih protivnika, dodano teorijama zavjere po kojima se on smatra potencijalnim autoritarnim vođom koji želi uništiti demokraciju ili posljednju liniju obrane od radikalne ljevičarske tiranije, stvorilo je posebno otrovnu situaciju. Krug nasilja proizvod je panike koja nastaje kao realizacija gubitka. Umjesto prihvaćanja poraza (koje god strane), dolazi do negiranja poraza, ljutnje i postavljanja pitanja legitimnosti i legalnosti, a kao opasan nusproizvod nastaje i potreba za pravdom i fantazija o osveti. Vrlo brzo nakon toga slijedi klasičan narativ dobroga nasuprot lošega te čin „opravdane agresije“ u ime samoobrane i zaštite dobra. Taj začarani krug dobro je poznat u svijetu, a u Sjedinjenim Državama ima potencijal opasnih lokaliziranih sukoba, u kojima nisu isključene i oružane borbe.

Neki tvrde da je kod manjka komunikacije i svjesnog prestanka razgovora među ljudima, pa i unutar obitelji, zapravo riječ o zaštiti njihova mentalnog zdravlja. Slušanje suprotnih stajališta o Trumpu od vlastitih, naime, mnogima je više od onoga što mogu podnijeti. To je gotovo razumljivo s obzirom na to da u ovoj godini pandemije svi previše živimo u stvarnim i virtualnim čahurama, u kojima možemo dobiti sasvim drukčiju perspektivu stvarnosti. U svakom slučaju, jasno je da je sada sasvim prihvatljivo tretirati prijatelja, susjeda ili rođaka koji zastupa drukčiji pogled na politiku kao nekoga tko je u zabludi, već kao lošu osobu koju treba sramotiti ili je se kloniti sve dok ne promijeni mišljenje. Koliko je god žalosno dopustiti politici da prekine prijateljstva ili čak obiteljske veze, još je opasnije za demokraciju da takvi stavovi prevladaju. Ako birači nisu spremni prihvatiti da je njihova strana legitimno poražena ili priznati legitimitet svojih protivnika, tada demokracija ne funkcionira.

Ekstremističke skupine na američkoj ljevici i desnici

Kruna su tog razdora lijeve i desne ekstremne skupine. Ciljevi ljevičarskih skupina, uključujući Antifu i anarhiste, uglavnom su borba protiv diskriminacije i nasilja nad rasnim manjinama. Te se organizacije ne plaše fizičkog nasilja nad policijom, izazivaju nerede tijekom demonstracija i koriste vandalizam kao sredstvo političkog otpora, što se vidjelo tijekom prosvjeda u Portlandu i Seattleu u svibnju i lipnju. Ipak, među njima je samo nekoliko naoružanih milicija, za razliku od desnih skupina.

Smanjenje prisutnosti desnice u javnoj raspravi cilj je Antife, decentralizirana grupiranja ćelija od 5–15 članova, obično u velikim gradovima. Ti pojedinci često imaju liberalne ili ljevičarske stavove i ove su godine često prosvjedovali protiv sistemskog rasizma prema crncima kao dijelu društvenog pokreta Black Lives Matter (BLM), ali zapravo iskazuju nasilno i anarhistično ponašanje koje srlja u opasan oblik ekstremnog divljaštva.

Desni pokreti podupiru ustavno pravo na nošenje oružja i često otvoreno izjavljuju spremnost na fizičko nasilje u postizanju svojih ciljeva. Međutim, među njima postoje duboke razlike. Neonacističke i desničarske skupine poput Ponosnih dječaka (Proud Boys) promiču rasističke i antiimigrantske stavove, posebno prema Latinoamerikancima i muslimanima ili seksualnim manjinama. Broje nekoliko stotina članova u podružnicama u 28 država (posebno na jugu i zapadu) i u inozemstvu (na primjer, u Kanadi).

Druge skupine, poput Održavatelja prisege (30.000 članova), čine naoružane milicije koje se uglavnom sastoje od bivših vojnika ili policajaca. Te su skupine sve više usmjeravale pozornost na „domaće“ neprijatelje – ljevičarske pokrete i liberalne lokalne samouprave. Postoje i značajne slabo organizirane frakcije koje funkcioniraju prije svega zahvaljujući internetskim platformama i društvenim mrežama. Na primjer, Boogaloo Boys, koji imaju snažne protudržavne stavove i ciljaju na izazivanje nereda, iskazali su i namjeru izazivanja još jednoga građanskog rata.

Do njega neće doći, ali izboj ovih silnica na površinu američkoga političkog zemljovida nedvojben je i važno je uvidjeti njegove posljedice za cjelokupan razvoj Sjedinjenih Država, bez obzira bio im na čelu Biden ili Trump.