POKROVCI

Kad se čovjek bavi tako širokom temom kao što je promet, onda mu se neprestano čini da ga sa svih strana zaskaču važna pitanja o kojima bi trebao nešto reći, a da su ta pitanja sve općenitija i sveobuhvatnija, te zato pomišlja da sve to možda i nadilazi njegove snage. Ukratko, dobiva osjećaj da je na ovome svijetu sve promet, i da je promet sve. To se događa i meni, pa zato o tome ovdje i govorim.

Evo primjera. Nedavno me put nanio u Savski gaj, a to je, za one koji ne znaju, jedno od najstarijih novozagrebačkih naselja, i jedno od prvih svjedočanstava o tome kako je naš glavni grad zakoračio preko Save. Događalo se to prije šezdesetak godina, pa taj dio Novoga Zagreba više i nije tako reprezentativan, nego prije star i derutan. A ipak, ondje su se sačuvali neki oblici života, neki običaji i navike iz onih prvih dana, pa rijetki posjetitelj poput mene može osjetiti navalu sentimentalnosti i nostalgije. A povod ne mora biti ni velik ni važan, ali se ipak pokazuje da on u sebi sadrži mnogo sadržaja i mnogo simbolike. Tako je bilo i ovaj put.

Na jednom sam parkiralištu – a parkirališta su ondje tijesna i malobrojna – ugledao nešto što već dugo nisam. Jedno je vozilo bilo cijelo prekriveno zelenkastom ceradom, a malo dalje bilo je još jedno, samo što je ovaj put prekrivač bio od nekoga svjetlucavog materijala, poput onih folija kojima se oblažu daske za peglanje. Kad sam malo bolje pogledao, vidio sam da su pokriveni automobili obični i relativno novi, ali me svejedno steglo u grlu, kao da sam se upravo iskrcao iz vremeplova, stigavši u ona vremena kad je Savski gaj još bio nov i futuristički.

Prekrivači za konje nalik su pokrovcima kojima automobile štitimo od hladnoće

Jer tada su slični pokrovci bili česti. Ljudi su neko vrijeme mnogo koristili taj izum, a onda je on s vremenom počeo nestajati, da bi se, evo, napokon pretvorio u neku vrstu muzejskog izloška koji zbog nekog razloga nije u muzeju, nego još služi nekadašnjoj svrsi. Tako sam onda zastao na parkiralištu i stao mozgati o tome čemu je taj pokrovac zapravo služio.

Primarnu njegovu svrhu bilo je razmjerno lako otkriti: radilo se o zaštiti automobila. Ali od čega? Zar od kiše? Pa automobil je od početka zamišljen tako da lako podnosi kišu. Ili od snijega? Ista stvar. Ili se možda vozilo željelo sačuvati od onoga što po automobilima rade ptice? Ali to je mnogo lakše ukloniti s automobilskog lima nego s one savitljive i glomazne presvlake. Što, dakle?

Onda sam pomislio da je uloga te presvlake možda više simbolična nego praktična. Pokrovac bi, naime, mogao biti kao nekakva zamjena za garažu: ako već garažu nemaš – jer je ne možeš platiti, ili se ona i ne nudi u tvome kvartu – možeš barem uzeti nešto što na garažu liči. A liči u tom smislu što signalizira da auto ima vlasnika koji se o njemu brine. Ako već ne možeš staviti automobil u neki zaštićen i siguran prostor, možeš barem naznačiti da ti je do njega stalo i da si spreman za njega se boriti, ako bi komu palo na um da ga na koji način ošteti ili čak i ukrade.

A opet, s druge strane, kako ta cerada može zaustaviti lopova, kako može zaustaviti supijana susjeda koji će lupiti tvoj auto ili ga ogrebati? Sve mi se više činilo da tu ima nečega dubljeg, važnijeg, do čega ja ne mogu doprijeti, a što je svakako važno, čim se, eto, sačuvalo sve do danas, usprkos razvoju tehnologije i sveopćem napretku.

Onda mi je pomoglo zapažanje da je jedna od tih cerada načinjena od termoizolacijskog materijala. Tako mi je sinulo: ti pokrovci štite automobile od hladnoće, ni od čega drugog!

Naravno, u prvi mah sam i sâm posumnjao u taj zaključak. Jer dobro sam se sjećao kako nas je učiteljica u školi uvjeravala da naši kaputi ne griju nas, nego da mi grijemo njih. To nas je, dakako, začudilo i nismo htjeli vjerovati, a učiteljica je onda predložila da uzmemo najobičniju ciglu, da je umotamo u kaput i ostavimo na hladnoći, pa da nakon sat vremena provjerimo je li ona postala išta toplija. Isto, dakle, mora biti i s automobilima: njih ona presvlaka neće zaštititi od hladnoće, tek što će možda spriječiti da se mraz uhvati na stakla. Ali koliko u godini ima dana kad prijeti takva opasnost? Dvadeset, trideset, pedeset? Isplati li se cijela stvar? A k tome, presvlake stoje na automobilima i u druga doba godine, uvijek kad vozilo ne vozi.

Tako je nekako ispalo da moram odbaciti praktične razloge za to prekrivanje i okrenuti se opet simboličnima. Sva sreća što sam se sjetio onoga primjera sa ciglom i kaputom, jer to me vratilo u djetinjstvo, a u djetinjstvu sam stekao neka važna iskustva, pa i takva koja su mi pomogla u razmišljanju o automobilskim prekrivačima.

Sjetio sam se kočijaša, koje smo u to doba u mome malom gradu zvali furmanima. Ti furmani imali su obično po dva konja, pa su zapregama prevozili drva, ugljen, pokućstvo u selidbi ili krumpir i kupus s tržnice. A nedjeljom su uprezali konje u fijakere i čekali pred željezničkom stanicom da naiđe koji putnik. E, čekanje je tu ključno: kad god bi bilo potrebno da konji neko vrijeme stoje, a bilo bi hladno, kočijaš bi ispod zica izvukao dvije stare deke, pa njima prekrio konje preko leđa. Time ih je štitio od prehlade i čuvao elastičnost njihovih mišića.

Kad mi se sve to vratilo, odjednom sam bio čvrsto uvjeren da istu ulogu imaju i automobilski prekrivači. Vlasnik, doduše, znade da je automobil samo predmet i da se ne može prehladiti, ali to mu slabo vrijedi. Jer u njegovu srcu – ili u njegovoj podsvijesti – automobil je zapravo domaća životinja, a domaću životinju treba paziti i timariti, kako bi ostala zdrava i što duže služila.

Kad čovjek jednom stigne do te točke u zaključivanju, onda može produžiti i dalje, to jest nagađati što zapravo zamjenjuje onaj prekrivač. Pa bi pomislio da je on nalik psećoj kućici, golubinjaku ili štali: on treba da zaštiti domaću životinju od svake nepogode.

Što je najzanimljivije, takvo shvaćanje vozila nisu imali samo naši sugrađani koji su s mukom i na kredit kupili svoj autić – a k tome su imali i neposredna iskustva s pravim domaćim životinjama – nego i oni koji su te automobile proizvodili, to jest dizajnirali i usavršavali. Jer čime bi se drugim mogla objasniti nepobitna činjenica da automobili, kako vrijeme prolazi, dobivaju sve više i više osobina živih bića?

Neću mnogo duljiti s primjerima, navest ću samo dva. Jedno je daljinsko otključavanje: to je isto kao da ste konju povikom naredili da izađe iz štale. A što tek da se kaže o alarmu? Zar nije on nalik na psa-čuvara koji nadigne dreku čim neki sumnjivac počne prčkati oko brave? I, da vam iskreno kažem, ja se nimalo ne čudim što se neki od tih alarma glasaju riječima, a ne zvukom, pa viču upomoć, kradu me! To nas, vidite, vodi u samu srž pitanja koje sam ja sâm sebi tako neoprezno postavio. Jer domaće životinje što se – simbolički – kriju u našim automobilima postaju sve više i više nalik ljudima. Zato su s vremenom – kao papige, ili kao onaj Poeov gavran – dobili sposobnost da nam govore riječi koje nešto znače. Pa kad ne vežete pojas, oni ne pište, nego vam strogim glasom narede da ispravite pogrešku, a ako ne zatvorite dobro vrata, oni podviknu neka pripazite što radite.

Neću ni razmišljati o tome što se događa kad se spoje prošlost i sadašnjost, pa se ti uređaji pokvare, kao kad domaće životinje obole. Prolazite, recimo, pokraj takva prekrivena automobila – možda baš u Savskom gaju – a on zbog kvara odjednom stane urlati i bljeskati svjetlima, a vi onda morate dokazati vlasniku (koji se odmah pojavi na balkonu) da ga niste pokušali ukrasti.

Zar se ne biste uplašili, kao što se i ja plašim cijeloga tog napretka?