Podjela na povijesna razdoblja

Stručni je naziv periodizacija, a obuhvaća dva samo prividno laka pitanja: gdje što u povijesti počinje, a gdje završava. Iz škole znamo da se upotrebljavaju nazivi stari vijek, srednji vijek i novi vijek. Da ne bude komplikacija, ograničit ću se na treći pojam. Ali i tu vrebaju razni problemi. Neko je vrijeme bio običaj da se početkom novog vijeka proglasi otkriće Amerike. Kolumbo je ušao u sve čitanke svijeta. Shvaćanje Amerike kao okosnice može se lako poduprijeti nizom valjanih razloga: otkriće kontinenta, Europljanima dotad nepoznata, promijenilo je strateške interese najsnažnijih europskih država, gospodarska pitanja tadašnjice i sljedećih epoha, a kolonijalni apetiti rasli su iz godine u godinu. U Sjevernoj Americi pograbili su se Englezi i Francuzi, a u Južnoj krenuli su Španjolci i Portugalci u potragu za zlatom i srebrom.

Muzejski primjerak parnog stroja iz 18. stoljeća

Povjesničari kojima je stalo do periodizacije utemeljene na duhovnoj kulturi ističu značenje bogatoga stvaralaštva renesanse, osobito u Italiji, a na području vjerskoga života reformaciju u liku protestantizma, koji se u šesnaestom stoljeću počeo naglo širiti, isprva u njemačkim zemljama, a zatim i u Francuskoj (hugenoti) i Engleskoj.

Umjetnici – vrh čovječanstva

Treće periodizacijsko načelo danas ima gotovo najviše zastupnika među kulturolozima, ekonomistima i politolozima. S njihova gledišta novi vijek počinje u osamnaestom stoljeću. Redoslijed stručnjaka nisam naveo nasumce; u tom se poretku naime iskazuje posebna uzajamna povezanost spomenutih kategorija, na način kojim se može potkrijepiti shvaćanje da je tada učinjen odlučujući korak u moderno doba novog vijeka. Fundamentalni iskoraci mogu se spoznati na trima ulančanim pojavama, koje se odreda mogu tumačiti kao pokazatelji različitih oblika individualizma.

Umjetnik nije više vrhunski ili prosječni vještak (kako ga još definira Diderotova Enciklopedija u drugoj polovici stoljeća) nego samosvojna stvaralačka ličnost. Predvodnik ranoga njemačkog romantizma Friedrich Schlegel (brat Augusta Wilhelma, istaknutoga prevoditelja Shakespearea) ponosno je napisao da su umjetnici vrh čovječanstva, kao što je čovjek vrhunsko stvorenje organskoga svijeta. Dodao je da se modernost očituje u umjetnikovoj slobodi, koja ne trpi bilo kakve tradicionalne norme.

Sukladan je fenomen teorija i praksa gospodarstva. Sve se više ističe ličnost individualnoga poduzetnika, koji se koristi novim oblicima trgovanja i robne razmjene općenito. U tome je važna uloga pripala tehničkim izumima epohe. Politologovi su predmeti političke tekovine, poput parlamentarizma u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama. Uvodne misli pružio je Rousseau raspravom Društveni ugovor, koja naglašava važnost pojedinca u obuhvatnom društvenom ustroju. Djelo je stoga epohalno svjedočanstvo težnje prema modernoj demokraciji, u obliku političkog individualizma.

Nogomet i tenis tekovine su druge polovice 19. stoljeća

U stoljeću prosvjetiteljstva stoga počinje epoha koje odrednice vrijede i danas. Glasoviti francuski historičar Fernand Braudel (1902–1985), raspravama o etničkoj i gospodarskoj kulturi Sredozemlja i Francuske jedan je od autoriteta suvremene povijesne znanosti. U načela periodizacije uveo je pojam dugih razdoblja, kao što je to bilo primjerice tisućljeće od ranoga srednjeg vijeka do razdoblja renesanse. Raspon od osamnaestog stoljeća do početka našeg tisućljeća ne može se po tom mjerilu smatrati dugim razdobljem. Temelji europske modernističke epohe još su itekako živi, ali je teško braniti njihovo jedinstvo jer je njihov vremenski kontinuitet bio pun skokova, dakle pojava diskontinuiteta. Braudel dakako nije mogao znati da će novi naraštaji, sudionici fundamentalnih tehnoloških preobrazbi svjetske komunikacije, ta zbivanja doživljavati kao revoluciju, to jest kao osobito snažan signal diskontinuiteta.

Od Pariza do Slatine

Put od Braudelova Pariza do moje rodne Slatine dug je i kratak u isti mah. Dok se sjećam svog djetinjstva, nameće mi se spoznaja da uz makroperiodizaciju postoji mikroperiodizacija, koja obuhvaća razmjerno kratka razdoblja, recimo od pedesetak godina. Prvo moje životno desetljeće podudara se uglavnom s tridesetim godinama prošloga stoljeća. To je doba prema mnoštvu svojih obilježja skopčano s decenijima prije Prvoga svjetskog rata, a jedva s današnjim svijetom. U većini europskih zemalja vladali su običaji koji su književno ovjekovječeni u djelima kao što su romani Thomasa Manna, Marcela Prousta, Roberta Musila i Virginije Woolf.

Ne običavam navoditi odlomke iz vlastitih knjiga, no ovdje je iznimka potrebna. U zapisima SMS eseji (2010) pokušao sam prizvati sjećanja na te davne dane. Neću citirati; dovoljan je sažetak. Mnoge mi pojedinosti bude svijest o znakovima klasnog društva kakvo je danas, bar formalno, nezamislivo. Prije osamdesetak godina morali smo poštivati strogo stupnjevanje društvenih slojeva. Kad sam u godinama osnovne (pučke) škole ugledao na ulici osobu iz viših slojeva, brzo sam skinuo kapu i pozdravio („Ljubim ruke“ ili nešto slično). Ako sam pak sreo niže rangirana građanina, obrtnika na primjer, nije bilo neke osobite procedure.

Uglednika je bilo potrebno pozdraviti osobito pozorno, inače bi moglo biti pritužbi kod mojih roditelja – koji su uostalom također pripadali povlaštenom društvenom razredu. Unutar tog višeg građanstva moglo je biti razlika prema mjerilu imućnosti, no svi su se podjednako ravnali prema tradicijskim normama svagdašnjice. Ritual je bio, na primjer, raspored obiteljskoga života. Ručak je bio između dvanaest i trinaest sati, a večera oko dvadeset sati. Djeca koja su zakasnila mogla su biti kažnjavana ustegom jela. (Ceduljica „Prigrij si pizzu, ne znam kad ću se vratiti“ dokaz je da živimo u nekoj drugoj epohi, neizmjerno dalekoj od mojih pučkoškolskih dana.) Dodat ću primjer kojeg nema u knjizi zapisa. Tko je kod kuće dobivao primjeren džeparac, hrpimice je čitao stripove. Dakle ipak nešto moderno, reći će netko. Ne, strip, čak aktualiziran, proizvod je devetnaestog stoljeća. Prvi takvi slikovni tekstovi nastali su u Engleskoj, Americi i Francuskoj već osamdesetih godina devetnaestog stoljeća, s obilježjima koja su odredila strukturu svih kasnijih stripova.

Nameće se zaključak da su u mikroperiodizaciji modernističke epohe, od osamnaestog stoljeća nadalje, dvadesete i tridesete godine dvadesetog stoljeća svojevrstan postludij devetnaestoga. Prigovor da je doba poslije Prvoga svjetskog rata svojom zanesenošću športom označilo nešto novo nije utemeljen, jer su i nogomet i tenis tekovine druge polovice devetnaestog stoljeća. O tome svjedoče mnoga književna i dokumentarna djela. Treba ih samo čitati.