Panorama svjetskog filma

U vremenu pandemije novoga koronavirusa, koja u dobroj mjeri presudno definira i usmjerava sve segmente života i djelovanja svih nas, važno je da se održavaju ugledni filmski festivali kakvi su Pulski filmski festival, Animafest, ZagrebDox i Zagreb Film Festival. Dakako, neosporna je velika važnost održavanja i manjih filmskih festivala, no u vremenima krize i ograničavanja koja nisu samo fizička odnosno tjelesna, od iznimne je važnosti održavanje kakve-takve normalnosti, tj. normalnosti u onolikoj mjeri koliko je to dopušteno. Pa makar i u reduciranu obliku, sa smanjenim programima i izmijenjenim konceptima, prilagođavajući se aktualnim okolnostima i, dakako, mjerama i preporukama Nacionalnog stožera civilne zaštite. U tom smislu i ovogodišnje je izdanje Zagreb Film Festivala, manifestacije koja je upravo postala punoljetna, u cijelosti održano online, na način na koji su održani primjerice i festivali u Cannesu i Sarajevu. Prema riječima samih organizatora, ovogodišnji je ZFF i dosad najgledaniji, što svjedoči ne samo o potrebi ambicioznijih filmofila i onih koji će, u skladu sa znanim TV-sloganom, to tek postati, za gledanjem kvalitetni(ji)h neholivudskih i nekomercijalnih filmova, nego i o spomenutoj potrebi za održavanjem kolike-tolike normalnosti, ili barem njezina privida. Napokon, i ovogodišnji je ZFF, kao i svi prethodni, u ovo vrijeme oskudice premijernih filmova i okretanja sadržajima na internetskim platformama ponudio tim dragocjeniji panoramski pregled aktualne svjetske produkcije, makar ne nužno i njezinih najuspjelijih predstavnika.

Drama mladih
s posebnim potrebama

Zlatna kolica za najbolji dugometražni film osvojila je pesimistična i ugođajem turobna egzistencijalna drama Oaza scenarista i redatelja Ivana Ikića, autora hvaljena dokumentarca Tarot Srbija i tinejdžerske egzistencijalne drame Barbari, u kojoj tematizira odrastanje skupine problematičnih tinejdžera u srbijanskom društvu koje protagonistima ne nudi perspektivu ni mogućnosti. U svom novom i dosad najuspjelijem ostvarenju Ikić ulazi u svijet mladih osoba s posebnim potrebama, a tumače ih naturščici, stvarni štićenici takva doma u Srbiji, doma slična onom u Beogradu, otvaranje kojeg gledamo u uvodu filma, u arhivskim snimcima iz 60-ih godina. Filmu Oaza savršeno bi odgovarao naslov Wristcutters: A Love Story, što je izvorni naslov američkog filma Pizzerija Kamikaze hrvatskoga redatelja Gorana Dukića iz 2005, jer su pred kamerama doslovce rezači vena, a gledatelj prati njihove ljubavne priče. Točnije, prati ljubavni trokut koji čine svojevrsna protagonistica Marija, nova štićenica doma, njezina isprva čini se prijateljica, no poslije prijetvorna konkurentica Dragana, te njihov šutljivi vršnjak Robert, u kojeg će se i Marija i Dragana zaljubiti te će se među njima formirati intrigantan ljubavni trokut.

Oaza red. Ivana Ikića tematizira odrastanje skupine problematičnih tinejdžera u srbijanskom društvu

No ta intrigantnost u dobroj je mjeri načelna, jer se autor, zahvaljujući od sama početka sugeriranom (pseudo)dokumentarističkom izvedbenom pristupu, zadržava na distanci i prema likovima i prema njihovim odnosima. Ta distanca rezultira gledateljevom nemogućnošću intenzivnijeg poniranja u intimni svijet likova i vezivanja za njih i njihove sudbine, zbog čega postupno slabi i zanimanje za priču. Ikić dijelom ide stopama superiorne drame Ničije dijete Vuka Ršumovića iz 2014, na istinitoj priči temeljena filma koji prikazuje turobnu sudbinu dječaka pronađena krajem 80-ih u planinama BiH, koji će dospjeti u dom u Beogradu, da bi se sve zakompliciralo početkom rata. No za razliku od emotivno snažna i vrlo intrigantna Ničijeg djeteta, koji u prikazu svijeta mladog protagonista ide duboko, Oazi nedostaje dubine i snažnijih emocija. No svakako valja pohvaliti glumačke interpretacije ponajprije troje središnjih glumaca, ali i ostatka glumačke postave, u kojoj je i Goran Bogdan.

U šumi red. Sare Grgurić prikazuje odnos dvoje ljudi u doba karantene

Borba za djecu i ljudsko dostojanstvo

On tumači naslovnu ulogu u egzistencijalnoj socijalnoj drami Otac Srdana Golubovića, u filmu kojim je ovogodišnji festival i otvoren te koji posve opravdano postojano niže nagrade i priznanja. Nakon osvojenih Nagrade publike i Nagrade Ekumenskog žirija u programu Panorama ovogodišnjeg Berlinalea, Otac se ljetos zakitio i Zlatnim vratima Pule. Osim Zlatne arene za najbolje glumačko ostvarenje u manjinskim produkcijama, Goran Bogdan je i na FEST-u proglašen najboljim glumcem, a nedavno je nominiran i za Europsku filmsku nagradu kao najbolji glumac. Sve nagrade koje je Bogdan dosad osvojio, kao i one koje će tek osvojiti, sasvim su zaslužene, jer on uistinu maestralno – s naglaskom na facijalnu i tjelesnu ekspresivnost – tumači osiromašenog i na krajnju marginu srbijanskog društva gurnuta Nikolu, šutljiva čovjeka koji iz očaja, a poslije i iz revolta, kreće u borbu za svoju djecu, koju mu je oduzela socijalna služba te mu je onemogućeno da ih viđa. Djeca su stariji sin tinejdžer i mlađa kći adolescentica, a socijalna služba mu ih je oduzela nakon što se njegova žena (Nada Šagrin), također vođena besperspektivnošću i očajem, u krugu njegove bivše tvornice pred očima djece i Nikolinih nekadašnjih kolega polila benzinom i zapalila.

Naime, Nikola je dvije godine ranije dobio otkaz i nije mu isplaćena nijedna zaostala plaća, pa sebe i obitelj prehranjuje obavljanjem sitnih i slabo plaćenih poslova. U borbi za djecu on će s juga Srbije pješice krenuti u 300 km udaljen Beograd da bi ministru socijalne skrbi uručio prosvjedno pismo, a putem će skupa s njim gledatelj upoznati turobno naličje tranzicijskoga srbijanskog društva, društva kojim vladaju egoizam, mizantropija i borba za golo preživljavanje. U pozadini se ocrtava i spletka socijalnih službi i vlasti koje djecu ciljano oduzimaju roditeljima te ih povjeravaju na skrb odabranim pojedincima, koji pak desetke, a možda i stotine djece drže u ne baš humanim uvjetima, dobro zarađujući na naknadama za skrb o njima.

Palestinski kandidat za Oscar

Možda je najšarmantniji, najkomunikativniji i najzabavniji film prikazan na festivalu romantična humorna drama Gaza Mon Amour braće Araba i Tarzana Nassera, palestinski kandidat za Oscar realiziran u međunarodnoj produkciji. Logično da je film kandidat za Oscar, jer posrijedi je pitko, lako gledljivo i generalno benigno djelo u čijem se kontekstu oslikavaju neki intrigantni socijalni pa i politički detalji života u Palestini. Riječ je i o na momente vrlo duhovitoj te satirički intoniranoj priči o 60-godišnjem ribaru Issi Nasseru (prezime sugerira i biografsko zaleđe priče braće Nasser), koji ribu lovi kako sam kaže u jedine četiri milje na koje je danas svedeno palestinsko more, čovjeku naviknutu na život samca koji isprva ignorira nagovaranja svoje sestre da si pronađe ženu.

Gaza Mon Amour najzabavniji film na ZFF-u

No Issa je potajno zaljubljen u krojačicu Siham (Hiam Abass iz filmova München, Gost i Blade Runner 2049), samohranu majku rastavljene kćeri čija je krojačka radnja na tržnici, blizu mjesta na kojem Issa prodaje ribu. Dok prikuplja hrabrost da pristupi Siham i zaprosi ju, Issa će u ribolovu iz mora mrežom izvući kip boga Apolona, a kad pokuša doznati njegovu moguću vrijednost, uvalit će se u nevolje s vlastima te nakratko dospjeti i u zatvor. Gaza Mon Amour zabavno je ostvarenje koje gledateljima, u određenoj mjeri slično kratkometražnom filmu Priča sa Zapadne obale Arija Sandela iz 2005, na humoran način približava život u Palestini i na Zapadnoj obali. No generalno humorni prosede koji eksploatira komiku karaktera i situacija u kontekstu nudi i nešto tjeskobnije motive poput policijske represije i palestinske stiješnjenosti na ograničeni akvatorij i teritorij.

Traganje za otetim sinom

Gledatelji su mogli pogledati i psihološku egzistencijalnu dramu Madre Rodriga Sorogoyena, koja je uz nagradu u programu Horizonti festivala u Veneciji nagrađena i u Sevilli te u trima kategorijama nominirana za nagradu Goya. Posrijedi je dugometražna razrada istoimenoga kratkog i 2018. na zagrebačkom One Take Film Festivalu prikazana 17-minutnog filma, realizirana „gotovo u jednom kadru“. Taj kratki film zapravo je samo uvodni dio ovog dugometražnog filma, sekvenca u kojoj protagonistica Elena iz Španjolske preko telefona razgovara sa sinom dok ga otimaju na nekoj francuskoj plaži. Kratki film prilično je efektan, jezgrovit, uzbudljiv i intrigantan, a u dugometražnoj razradi priča se seli deset godina nakon dječakove otmice, dok majka živi na plaži na kojoj joj je sin otet i radi kao konobarica u jednom baru. Ona u svim tinejdžerima pokušava pronaći sina, sad također tinejdžera, i učini joj se da bi to mogao biti Jean, tinejdžer iz dobrostojeće obitelji. Njih dvoje počinju se zbližavati, no dok Elena prema Jeanu izražava zatomljene majčinske osjećaje, on njoj pristupa kao mladi muškarac koji vjeruje da privlači ženu srednje dobi. Takav je odnos intrigantan, no autor ga nepotrebno i kontraproduktivno razvlači i pomalo razvodnjava, zadržavajući se tek na naznakama i sugestijama.

Za kraj recimo i da je nagradu publike Zlatni bicikl osvojila sjajna Tereza37 Lane Barić i Danila Šerbedžije, apsolutni pobjednik ovogodišnje Pule, o kojem se u Vijencu već pisalo, i koji donosi dojmljiv portret Splićanke do razine traumatiziranosti definirane brakom, patrijarhatom i nemogućnošću da se ostvari kao majka.