Lirsko disanje naracije

Suvremena hrvatska pjesnikinja i prozaistica Dunja Kalilić već je u prozi Vrijeme bresaka (2005), Siva plojka (1998, 2008) oduhovila posebnosti svoga romansijerskog traženja. Neprikrivena nazočnost lirskog u prozi, osmišljena lirskim verbalnim pejzažima, predah je u komunikaciji intuitivnih digresija u prostorima proznog izražaja. I roman Treća koža (2014) bliži je lirskoj meditativnoj prozi nego tradicionalnim opisima u kojima očekujemo dinamiku kazivanja: dramatski proces zbivanja koji vodi uravnoteženom ili pak paradoksalnom završetku.

Izd. OMH u Splitu, Split, 2020.

Nova proza Na vrhu ruž na tragu je lirskih prodisaja naracije koja u strukturi senzibiliziranih novela donosi svojevrsni kreativni sfumato u kojem se očekivana ravnoteža realnoga gubi u neočekivanim paradoksima irealnog. I odabrani naslovi novela idu u prilog tim razmatranjima. Oni su i simbolika i meditativna distanca, koja se u većini priča diskretno približava biografsko-ispovjednim vizurama (Ruž, Poruka, Obećanje, Vrh). Imaginacija u tim meditativnim prozama metafizički se oduhovljuje u problemima bitka, iščitava se u preobražajima osobnosti, u nemoći kolebanja: „Možda će tako ovaj njezin put završiti kao senzacija za narod, koji gladno guta crnu kroniku. I već vidi ispred sebe zmijolike, otrovne naslove i rečenice-rugalice iz kojih lijeva zloba kao kiša bez prestanka. Kakvi smo to ljudi-pauci postali, koji sišemo željno tuđu nesreću i hranimo se njome!?“ (Vrh).

Intuitivne slutnje osmišljene u paradoksu realnog i emotivnog autorica je znala uklopiti u fenomen tijeka svijesti, u grafički oživljenim dijalozima koji psihološki pridonose paradoksu distance: „Da mi napakosti? / Ne, nemoj tako! / Ali, odakle sad ona... / Možda ti hoće pomoći, dati dio sebe? / Meni dio sebe ona će dati? Zašto? / Da budeš drukčija. /Drukčija? Ne mogu biti drukčija. / Možeš, pokušaj... / Mogu samo imati drugu boju usana. / Ne razmišljaj, pusti, neka misli odahnu... / Misli neka... / I usnama će onda biti lakše. / I usnama...“ (Ruž).

Posebnost dijalektičke ravnoteže između biografsko-ispovjednog i diskretno-kritičkog oživljena je u strukturi nedovršenih rečenica što pridonose dramatiziranju osebujne naracije kojom autorica nadilazi fenomen samoće i otuđenosti. Možda bi se te depresivne teme mogle shvatiti kao stilske hiperbole, ali uzimajući u obzir ovo mahnito vrijeme koje ne pomaže u traženju i nalaženju legitimnoga smisla postojanja, niti tako izazovno pridonosi egzistiranju svekolikog supostojanja (lirskog i racionalnog, prozaičnog!), mogli bismo prozu Dunje Kalilić Na vrhu ruž nazvati i narativni lockdown, jer i jesmo zaključani, zatvoreni, svatko u svojem obitavalištu: „Vrijeme nevjerovanja sve nas je okružilo. Nadošlo iz zarobljena uma, obučeno da porobljuje i početno slovo misli zaustavlja, i malu nadu plašljivicu skrivenu u slamci tinjalici, i zadnji okrhak utjehe o drukčijem gnijezdu nutrine. Nacilja onim maglenim zrakom ubodima načetim i odapinje strijelu. Kroz maglu. Vrijeme nevjerovanja. I lako strijelja. I još ti kaže da umišljaš, i reći će ti da si...da si...

Ne možeš im reći. Nikome ne možeš reći.

Nikome nećeš reći.

Napisat ćeš.“ (Vrh)

Studiozan pogovor U potrazi za akustikom duše napisala je Hrvojka Mihanović-Salopek.