KNJJIŽEVNOST IZDVAJA

U kolikoj nas mjeri prošlost određuje?

  U nedavno objavljenu romanu Prometejev sin (Profil, Zagreb, 2020) Jurica Pavičić ne bavi se samo odnosom prošlosti i sadašnjosti nego u središte radnje stavlja lik koji se kao sporedan već pojavio u njegovu trileru Crvena voda. Gorki Šain u novom djelu pokreće radnju svojim povratkom na rodni otok Škoj.

Izd. Profil, Zagreb, 2020.

To putovanje nije nostalgično; on dolazi poslovno, kako bi nagovorio mještane da prodaju zemlju u zavali Malpaga inozemnoj kompaniji za izgradnju turističkog kompleksa. Dok dio otočana jedva čeka da potpiše prodaju kako bi se domogao nužnog ili samo žuđena novca, drugi se protive. Razdor među mještanima produbljuje i činjenica da sve to vodi upravo Šain. On je naime sin otočkog proslavljenog partizanskog narodnog heroja, koji je neposredno nakon rata okrutno smaknuo jednu opaticu. Gorki se mora suočiti s nikad razriješenim odnosom s mrtvim ocem, partizanskim nasljeđem i očevim zločinom, no sve to ne vodi do očekivane moralne katarze, već do neočekivana antiklimaksa. Pavičić tako i u ovom djelu izravno tematizira bolne točne hrvatske suvremenosti „upakirane“ u zanimljiv zaplet, koji je ovdje i dodatno simbolički obojen postavljanjem statue Prometeja, koji neobično sliči Šainovu ocu, na središnji otočki trg.     

Spoznavanje obiteljske povijesti

Dok se Šain ponaša u svemu obrnuto od svog oca te se tako odriče vlastite prošlosti, Daniela Keplera iz Zvuka sunčanog sata (prevela Suzana Kos, Hena com, Zagreb, 2020) Hane Andronikove uvelike određuje nemogućnost spoznavanja obiteljske povijesti.

Hena com, Zagreb, 2020.

Nagrađivani roman prerano preminule suvremene češke spisateljice počinje u malom pansionu u Coloradu, kamo velika obitelj Kepler dolazi na skijanje. Razgovor s vlasnicom pansiona pretvara se postupno u priču o dvjema obiteljima, sudbina isprepletenih na neobičan način. Vješto suprotstavljajući vrijeme pripovijedanja – jednu večer – i vrijeme onoga o čemu se priča – od početaka 20. stoljeća sve do suvremenosti – te izmjenom osobnog pripovjedača i onog u trećem licu, autorica stvara djelo koje objedinjuje sagu, veliku ljubavnu priču i povijesni roman o ratnim strahotama i progonu Židova u Drugom svjetskom ratu te progovara o važnosti međuljudskih odnosa. Uvjetovanost osobne sudbine i sudbine naroda shvaćena je kao odnos priča, a upravo onaj dio te priče koji Daniel Kepler ne zna, dio koje nedostaje, obilježava njegov život.

Ilijada i Odiseja iz ženske perspektive

Malo je književnih djela koja obilježavaju čitavu europsku književnost više od Homerove Ilijade i Odiseje. Može se činiti da je o junacima tih epova već sve rečeno te da savršeno poznajemo europsku književnu prošlost.

Izd. Vorto Palabra, Zagreb, 2020, prev. Jelena Pataki

Da nije tako, pokazuje roman Tisuću lađa (prevela Jelena Pataki, Vorto Palabra, Zagreb, 2020) suvremene engleske novinarke i spisateljice Natalie Haynes, koji pripovijeda o onome što bardovi epovi prešućuju, o ženama u Trojanskom ratu. Nastavljajući se na niz suvremenih djela koja ponovo promišljaju grčke mitove, poput Lavljeg meda Davida Grossmana, Kirke Madeline Miller i Penelopeje Margaret Atwood, autorica piše roman o svim ženama koje su na ovaj ili onaj način pogođene opsadom Troje. Tako svoju priču dobivaju ne samo supruge junaka (Penelopa, Hekuba), nego i druge smrtnice, poput kćeri i majki, služavki i kraljica, a onda i proročice, božice i muze. Sve počinje rečenicom Kaliope, zaštitnice epskog pjevanja, koja ne propituje samo uvriježena patrijarhalna shvaćanja nego i književnu konvenciju zaziva muze: „‘Pjevaj, Muzo,’ reče on, a britkost njegova glasa jasno daje do znanja da nije riječ o zamolbi.“ Tisuću lađa zapravo prepričavaju Ilijadu i Odiseju, ali je svako poglavlje ispričano iz perspektive drugog ženskog lika. Natalie Haynes nije uspjela dosegnuti književnu vrijednost Penelopeje Margaret Atwood, ali ostaje zanimljiv pokušaj da se prošlost – pa i ona književna – sagleda iz novog kuta.