Jedan grad, jedna obitelj, dva potresa u 140 godina

Deset sekundi, čini se, mjera je kakvu mjerenje svijeta gotovo i ne poznaje. Odveć je sitna i mala, odviše nevažna, a da bi se njezinu promatranju posvetila pozornost. Ipak, deset je sekundi dovoljno da poruši kuće i zgrade, razori grad, uništi sigurnost. Strahom i strepnjom izmjerene, deset se sekundi osjeća kao cijeli jedan životni vijek. „Vi koji toga vidjeli, oćutili niste, poznajete strah, prepast, zdvojnost samo po imenu, mi sve to poznajemo po istini“, upozorio je gradski senator, sudac za prekršaje, činovnik i, najvažnije od svega, jedan od najvećih pisaca hrvatske književnosti i kroničara starog Zagreba, August Šenoa, u svojim Zagrebuljama objavljenim u 47. broju Vienca 1880.

Jedino je taj broj lista za njegova šestogodišnjeg urednikovanja okasnio na putu do svojih čitatelja. Više no i do čega drugog, August Šenoa držao je do svoje riječi, a ugovorom što ga je kao glavni urednik sklopio obavezao se da ni zbog bolesti, ni odsutnosti ni preopterećenosti poslovnim obvezama Vienac neće kasniti ni časka. Stoga je i prije no što će suprugu Slavu povesti na putovanje u Italiju unaprijed pripremio čak deset brojeva, a kako bi svojoj namjeri podario dodatnu ozbiljnost, za dogovoreno je jamčio svojom imovinom. Pa iako tad u njezinu, materijalno možda neveliku, ali duhom izrazito bogatu, korpusu nije bilo kuće na kućnom broju 27 ulice Ive Mallina, ona je danas dom Kuće Šenoa, bogate riznice i živa spomenika gotovo dva stoljeća duge zagrebačke dionice povijesti obitelji Šenoa. Njezin se, naravno, središnji dio, plete oko velikog Augusta i njegovih nasljednika, osobito sinova Branka i Milana, no nasljednica obiteljske ostavštine i autorica projekta Kuća Šenoa Jasmina Reis željela je zaboravu otrgnuti i ostale članove važne obitelji.

„Valja reći kako su idejni začetnici ovog projekta bili moj očuh Zdenko, jedini unuk Augusta Šenoe, i njegova druga supruga, moja majka Marija. Još je očuh započeo s popisivanjem obiteljske ostavštine, meni su trebale čak dvije godine da sve popisano elektronički obradim, a nakon njegove i potom iznenadne majčine smrti zaključili smo da je jedina ispravna sudbina i budućnost ove kuće učiniti je obiteljskim muzejom, mjestom susreta i učenja“, prisjeća se gospođa Reis, ujedno dopredsjednica udruge Svi naši Šenoe pod čijim okriljem i muzejska spomen-kuća djeluje od 2016. Premda sam August u njoj nije nikada boravio, zidana katnica nije slučajno odabrana za sve materijalne uspomene njegove obitelji. Kuću je, naime, 1929. sagradio književnikov najstariji sin, i sam pisac i uspješan geograf, Milan Šenoa, a lokaciju nije izabrao slučajno. Vinogradi i voćnjaci zasađeni na tom području u njegovu su djetinjstvu bili u vlasništvu magistrata grada Zagreba pa bi obitelj, najčešće nedjeljom kad se otac odmarao od napornih tjednih obaveza, onamo često dolazila na izlete. Mjesto na kojem se s ocem igrao skrivača Milan će u šezdesetoj godini učiniti obiteljskim domom i time, vjerojatno, majci Slavi olakšati posljednje dane te dodatno osnažiti poveznicu s ocem.

Šeoin stari Zagreb

Doista, ima li u Zagrebu, ili barem u njegovu starom dijelu, kutka koji ne odiše Šenoinom prisutnošću? Teško da je tako, slaže se i Jasmina Reis, cijeli je Gornji grad velika staza njegova književnog puta, stare su ulice bile načičkane unajmljenim stanovima koje je za života nazivao „domovima“, a Ribnjak i središnji gradski trg, tad zbog izljeva potoka Medveščak često tek veliko gradsko jezero, prožeti su uspomenama na njegovo djetinjstvo. Ondje je, kazuje gospođa Reis, igrajući se rata naučio hrvatski jezik, uprizorivanjem scena iz nekih izmaštanih komada s dvojicom je mlađe braće, ispred ljekarne na današnjem Europskom trgu, od slučajnih prolaznika zaradio prve napojnice, a o svemu tome danas mnogo znamo jer sve je to zapisao u svojim pripovijestima. Njima je, za razliku od romana na čijim je stranicama zapisao neke od najvažnijih trenutaka hrvatske povijesti, ispisao svoju suvremenost. Gospođa Reis ukazuje i na Šenoinu zadivljenost likovnom umjetnošću, kao spomen na nju u Kući se čuvaju neki od njegovih likovnih uradaka, a postoji i rukopis romana Diogeneš, na čijim se marginama mogu vidjeti skice za raspored sjedenja zastupnika u Saboru.

Do tih saznanja, možda nebitnih za veliku i važnu povijest, no od neizrecive važnosti za male, osobne i kulturne pripovijesti čijim tkanjem ona nastaje, nikad ne bismo došli da obitelj Šenoa, udovica i majka Slava te sin i unuk Zdenko, nije od samih svojih zagrebačkih početaka bila svjesna važnosti sjećanja i, tom spoznajom vođena, brižljivo čuvala komadićke svojega pripovjednog mozaika. Razlog tomu možda leži u požaru u jednoj češkoj župnoj crkvi čiji su plameni jezici odnijeli svaki pisani trag o precima Augustova djeda Johannesa, možda ga je upravo molitvenik što ga je djed 1821. posvetio supruzi Antoniji od najranijih dana upozoravao na važnost sjećanja pretočenih u zapise.

Predmeti oštećeni
u potresu 1880.

Mnogo se uspomena sličnih toj svetoj knjižici čuva u neobično toplom i neposredno prikazanu fundusu ove zbirke; plesni red Slave (tada) pl. Ištvanić iz noći kad je upoznala Augusta, pramen paperjasto nježne dječje kose i stara igračka, zvečka, radni stol i stolac Augusta Šenoe, svadbene cipele njegove kćeri Drage i orden što ga je od Crvenog križa primila za u Prvom svjetskom ratu iskazanu bolničarsku požrtvovnost, partitura s potpisom Ivana pl. Zajca ili fotografija slavnog skladatelja s posvetom „njegovu milenom obožavatelju, Milanu Šenoi“. Nalazi se tu i zviždaljka koju su Draga i njezin suprug Dragutin upotrebljavali kako bi dozvali svojeg psa Brandyja, aparat za espreso-kavu s konca devetnaestog stoljeća, uspomene s brojnih putovanja, omiljene obiteljske razonode te brojne Brankove slike i druga umjetnička djela. I sve je netaknuto, kao da je slikar netom otišao, skoknuo u vanjski svijet po dašak inspiracije i uskoro se ima vratiti. Tako se barem činilo do 22. ožujka ove godine.

Jak potres koji je tog jutra pogodio Zagreb na najtužniji je način dodatno aktualizirao životnu priču Augusta Šenoe. On je, kao gradski senator i upravitelj četirima gradskim resorima, na sebe preuzeo dužnost pomaganja unesrećenima, čime je zaslužio upalu pluća od čijih je posljedica preminuo 13. prosinca 1881, jedva trinaest mjeseci nakon nesreće koja je, zajedno s proročanstvom o „još snažnijem potresu na Staru godinu“, iz grada istjerala veći dio stanovnika, a time i gradskih službenika. Kuće Šenoa tada nije bilo, no prije nešto manje od osam mjeseci ozbiljno je stradala. Urušila su se sva tri dimnjaka i za sobom povukla crepove, a drvene grede na krovištu pomaknule su se iz ležišta. Stradala je i međukatna konstrukcija, nijedan zid nije prošao bez pukotina, što se posebno snažno odrazilo na mural Angkor Wata, Brankov dar za šesnaesti rođendan nećaka Zdenka, iscrtan na zidu mladićeve sobe na prvom katu kuće. No fizičke se rane, kao i vidljiva oštećenja, daju zakrpati; i gospođa se Reis dovinula rješenju pa pukotine i oštećenja prekrila citatima iz postpotresnih feljtona što ih je August Šenoa objavljivao u Viencu 1880. i 1881. godine.

Kuća je tako, barem onaj njezin dio siguran za posjetitelje, nakon epidemiološkim mjerama uzrokovana zatvaranja 18. ožujka, izložbom pod naslovom Jedan grad, jedna obitelj, dva potresa, 140 godina ponovno otvorena 14. listopada. Iako posjetitelji, zbog trenutne prostorne ograničenosti, ne mogu vidjeti sav muzejski postav, njegovi su mu tvorci nastojali udahnuti život i prikazati najreprezentativnije, najvažnije i najaktualnije, slike katedrale i Vlaške ulice kakve su bile prije potresa (kojih najmlađi Šenoin sin nema u vlastitom sjećanju, ali pamti po očevim zapisima), kao i glineni Augustov vrč oštećen u potresu 1880.

150 godina Zlatareva zlata

S pozitivnim mislima na umu, iz Kuće Šenoa najavljuju i dva programa na otvorenom; šetnju Vazda moj Zagreb kojom učiteljica Branka, odnosno vodička Marević, već tri i pol godine zainteresirane šetače vodi putovima Augusta Šenoe i Zlatarovo zlato kroz šetnju i priču, još jedan autorski projekt Jasmine Reis, čija će se premijera održati na sam piščev rođendan, 14. studenog, a zainteresirane će posjetitelje, uoči 150. godišnjice od njegove objave, svojom pričom uplesti u priču o stvaranju jednog od najzagrebačkijih romana.

Ima li, naposljetku, zagrebačke povijesti odvojive od pripovijesti Augusta Šenoe i je li moguće u njegovu životu odrediti najvažnijih deset sekundi? Iako bi ih njegovi biografi smjestili u rano jutro 9. studenog, sam bi se pisac vjerojatno odlučio za redak iz nekog od svojih romana, a istu, cjelovitu priču o veličini Augusta Šenoe, osobi koju ne određuju svi neispisani reci i ono u čemu je prekinut već bogata književna ostavština i, u kontekstu privatnog možda važnija, nesvakidašnja posvećenost obitelji, priča i postav kuće koju, iako u nju nikad nije nogom kročio, s pravom zovemo istinski njegovom. U Zagrebu je takvih spomen-kuća ili stanova nekoliko, najpoznatiji su možda oni posvećeni Miroslavu Krleži i velikoj ljubavi Dubravka Dujšina i Cate Dujšin-Ribar, no ni jedan s takvom neposrednošću i lakoćom ne dokazuje kako, stojeći u muzeju, itekako stojimo pred nečim živim i zanimljivim.