Izlaz iz nelagodne svakidašnjice

Najpoznatiji roman Jane Austen Ponos i predrasude prodan je, od objavljivanja 1813. do danas, u dvadeset milijuna primjeraka. Višestruko je ekraniziran pa ne čudi da je dospio i na baletnu pozornicu. Dama s kamelijama ili Jevgenij Onjegin primjeri su uspješne transpozicije književnog pripovijedanja u mnoštvo inačica koreografskog odnosno plesnog pripovijedanja na kazališnim pozornicama, za što su, za te forme baleta sa sadržajem (tzv. Handlungsballett), narativnih baleta, kao kanone, temelje postavili John Cranko i John Neumeier.

Snimili Mara Bratoš i Marko Ercegović

Posljednjih godina najveći hitovi repertoara Baleta Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu bili su Ana Karenjina i Gospoda Glembajevi koreografa i redatelja Lea Mujića, koji im je sada, na praizvedbi 7. studenoga, pridodao još jedan – književni klasik koji, bez mnogo radnje i akcije, s odnosima među likovima te njihovim motivacijama i emocijama što tinjaju ispod površine, ironično razotkriva nelogičnosti klasnoga engleskog društva i obespravljenosti koje iz toga proizlaze. Imperijalna sila omogućavala je poredak u kojemu su se mnoge nepravde blažile lagodnom dokolicom. Inteligentne, intelektualne žene s humorom – poput spisateljice Jane Austen i njezine junakinje Elizabeth Bennet – nisu bile poželjne ni omiljene. Zato je njihovo rušenje društvenih stereotipa i konvencija oštroumnošću i šarmom bilo učinkovitije od otvorene pobune.

Glazbeni i
vizualni užitak

Tipično engleska tema sazdana je na izboru Lea Mujića i Bálinta Rauschera glazbe iz djelâ engleskih skladatelja Henryja Purcella i Georga Fredericka Händela, kao prethodnikâ epohe iz romana te Huberta Parryja, Edwarda Elgara, Ralpha Vaughana Williamsa i Petera Warlocka, kao mlađih. Njihov je izbor tako svrsishodan, poticajan i privlačan za slušanje, da se čini kao da je glazba skladana upravo za taj balet. A kada je to tako, uspjeh ne može izostati. Dakako, uz ostale elemente baletne atrakcije kojima Mujić suvereno vlada.

Dinamični neoklasični koraci i pokreti, mnogo vrtnji i skokova, kako već glazba traži, koreografska su osnova baletnoga pripovijedanja i predstave u kojoj se, virtuoznom promišljenošću, pozornica u trenu mijenja, ispunja velikim prizorima s velikim ansamblom od dvanaest parova, plus solisti, te isto tako u trenu, savršeno organizirano i usklađeno, prazni za intimnije prizore. Mujić je odlično iskoristio veličinu i dobnu heterogenost zagrebačkoga baletnog ansambla, za razliku od, primjerice, otužno prazne scene sa smanjenim ansamblom u Orašaru, čije vrijeme upravo dolazi da popuni kazališnu blagajnu. Razigrani škotski ples na balu kod Lucasovih bio je prvi vrhunac radosti i optimizma što isijavaju iz predstave, što je ljudima potrebno kada dođu u kazalište, da ih podigne iz tjeskobne svakidašnjice. Za razliku od deprimantne mračnjačke Carmen.

Prigušena svjetla, što ne znači mrak ni tamu (oblikovatelj Aleksandar Čavlek), krasni salonski i vrtni ugođaji scenografije Stefana Katunara, uz eleganciju kostima Manuele Paladin Šabanović, pružali su vizualni estetski užitak. Možda bi tek prizor podizanja britanske zastave, uz glazbu Elgarove prve Prigodne i svečane koračnice trebao biti vatromet svjetla.

Tridesetak likova Mujić je koreografski i režijski postavio na njihova mjesta iz romana. Svi su vrlo dobro funkcionirali iako je, u dinamici zbivanja, nekoliko trenutaka bilo teško čitljivo, u smislu tko je tko. Nekoliko likova bilo je doista dojmljivo. Iva Vitić Gameiro kao Jane pružila je paletu izražajnosti, od dobrodušnosti, preko razočaranja, do konačne sreće. Bálint Rauscher bio je simpatičan Bingley, unatoč njegovim manama. Miruna Miciu donijela je osebujnu Mary, a Olja Jovanović Zurovac kao Lady de Bourgh impresivnom je dramskom varijacijom poentirala tu vrstu izraza. Manjim duetima zaokruženi su odnosi parova Jane i Bingleyja, Lydije i Wickhama (Rieka Suzuki i Takuya Sumitomo), Charlotte i Collinsa (Asuka Maruo i Kornel Palinko). Dobar karakterni par ostvarili su George Stanciu (gospodin Bennet) i Mirna Sporiš (gospođa Bennet), koja tom ulogom obilježava 30. obljetnicu umjetničkog rada.

Baletni odmak od romana

Dva lika imala su veći odmak od romana. William Collins, u tumačenju Kornela Palinka, bio je naglašeno karikiran, s dosljedno provedenom osebujnom koreografskom karakterizacijom. Darcyjev unutarnji sukob ponosa i predrasuda nije lako glumački portretirati, kao što nije lako ni plesom izraziti prividnu mirnoću njegova promatranja događajâ. Tako da je Guilherme Gameiro Alves više bio Onjegin negoli Darcy, najuvjerljiviji možda u pas de deuxu s Lizzy na kraju prvog dijela, u kojemu se Darcy i Lizzy nikako ne mogu naći.

No zato je Natalia Kosovac bila punokrvna Elizabeth, raščlanjena u odnosima sa svima drugima, nadmoćna u konačnom sagledavanju ljudi i događaja oko sebe, sposobna da za sebe izbori sreću unatoč društvenim pravilima. I tehnički je njezin ples najsigurniji i najizražajniji. Natalia Kosovac predvodila je ansambl i plijenila pozornost kao najjača ličnost Zagrebačkog baleta.