Hrvatska kultura i sveti Jeronim

Sveti Jeronim smatra se jednim od četiriju otaca zapadnoga kršćanstva, samim time i jednom od najvažnijih osoba cjelokupne crkvene povijesti. No značenje svetog Jeronima nadilazi crkvenu i prelijeva se u kulturnu, pa i ukupnu povijest srednjovjekovnog Zapada, na koji je snažan utjecaj ostavio kao crkveni učitelj i mislilac, ali i kao prevoditelj. Rođen oko 347. u gradu Stridonu, sveti Jeronim u ranoj je mladosti stigao u Rim kako bi se kod najboljih učitelja učio govorništvu i upoznao s klasičnom latinskom kulturnom baštinom.

Osim latinskog, poznavao je grčki i hebrejski, a vladao aramejskim, sirijskim i arapskim jezikom, što mu je omogućilo da postane izravnom sponom između starog i novog načina prijenosa kršćanske poruke; osim čudima što ih je izvodio u sirijskoj pustinji, sveti se Jeronim diči i jednim od temelja zapadnokršćanske kulture, prijevodom Biblije s grčkog na latinski jezik, Vulgatom.

Znanstveni skup dio je obilježavanja 1600. obljetnice smrti svetog Jeronima  / Izvor HAZU

Upravo se u tom prevoditeljskom činu krije, kako je otvarajući dvodnevni simpozij o Hrvatskoj kulturi i svetom Jeronimu istaknuo akademik Pavao Pavličić, prva od simboličkih odrednica figure toga sveca. „On je simbol prevoditelja jer, kako je u svojem eseju istaknuo Marko Grčić, iz svake je njegove pogreške, krivo prevedene riječi, mogla izaći po jedna hereza.“ Simboličan je i po svojoj pustinjačkoj naravi, često u svetačkim prikazanjima utjelovljenoj kroz sliku s lavom kojem je izvadio trn iz šape, a simbolički je svečev utjecaj utkan i u legendu o svetom Jeronimu, ocu glagoljice. „Čovjek koji može izvaditi trn iz lavlje šape sigurno može izumiti pismo primjereno ljudima s jadranske obale“, našalio se Pavličić i zaključio kako je najveća simbolika od svih sadržana u nemogućnosti određenja točne lokacije antičkog grada Stridona jer „zbog te nesretne činjenice imamo veliku sreću da sveti Jeronim pripada cijelome svijetu, a u nekom smislu najviše pripada nama“.

Jeronimov utjecaj
na hrvatsku književnost

Da su okolnosti bile drukčije, skup bi se održao 21. i 22. travnja, na Dan hrvatske knjige, i time dodatno približio dvojicu velikana već neodvojivo povezanih biblijskim likom Judite, svetog Jeronima i Marka Marulića. Da su okolnosti bile drukčije, akademik Tonko Maroević simpozij bi uveličao svojim vrijednim doprinosom. No pandemija i, još više, potres što je u ožujku pogodio Zagreb i oštetio palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti natjerali su organizatore, Filozofski fakultet i Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, da skup pod pokroviteljstvom Razreda za književnost HAZU održe 3. i 4. studenog.

Domenico Ghirlandaio, Sv. Jeronim u svojoj radnoj sobi

Promjena datuma i sve nepovoljnije epidemiološke prilike ipak nisu, kako je na otvaranju skupa u ime organizatora s ponosom istaknula voditeljica projekta Cvijeta Pavlović, nije utjecala na interdisciplinarnost skupa ni njegov međunarodni karakter te je njegov dvodnevni radni dio okupio vodeće poznavatelje djela svetog Jeronima i svetojeronimske tradicije, kojih će izlaganja ostati kao vrijedan doprinos proučavanju svečeve uloge u hrvatskoj kulturi i europskom kontekstu.

Godina 2020. godina je 1600. obljetnice smrti svetog Jeronima, što je u izlaganju Jeronimova pisma u hrvatskom prijevodu Anto Mišić ocijenio „prigodom da se hrvatska znanstvena, kulturna i sveopća zajednica bolje upozna s njim i da u cijelosti budu prevedena njegova pisma, a možda i još koje djelo njegovo“. Naime, iako se u izlaganju Ivana Bodrožića Sveti Jeronim – širitelj biblijske kulture i evanđeoskog načina života moglo čuti da je svetac utjecao na mnoge hrvatske pisce, korpus djela svetog Jeronima u hrvatskom prijevodu, smatra Bodrožić, nije dostatan, a s tom su se tezom složili i drugi čija su se izlaganja doticala prevoditeljskog dijela opusa tog velikog erudita svojeg vremena.

Tko je bio sveti Jeronim? Premda su neki tehnički podaci njegove biografije do danas ostali u sjeni, o svečevu se životu mnogo zna, mnogo je toga poznato, ponešto iščitano iz različitih interpretacija njegovih djela, no ovaj je znanstveni skup ipak uspio ponuditi novinu i, kroz mnogostrukost više od dvadeset znanstveničkih pogleda, popunio praznine i tako restauriranu staru sliku svečevu ponuditi na uvid hrvatskoj znanstvenoj, kulturnoj i crkvenoj javnosti.

Okvir toj težnji postavljen je uvodnim izlaganjem Vinka Grubišića o Ulozi Petra Pavla Vergerija starijeg u približavanju svetog Jeronima renesansnim koncepcijama. Grubišić se, ponajprije, osvrće na Jeronimov san odsanjan u teškoj vrućici, gdje sucu Velikog suda obećava da će se, poštedi li mu život, odreći djela ciceronskih i vergilijanskih i postati kršćaninom. Petar Pavao Vergerije stariji bio je jedan od najvećih zagovornika toga da se sveti Jeronim klasičnih djela ipak nije morao odreći. Premda veliki crkveni učitelj, „svjetlost crkve kršćanske i zaštitnik redovnicima“, Vergerije ga, nastavlja Grubišić, prikazuje kao „nekoga tko je krotio svoju narav, tijelo i tjelesne požude“ i pita se „zar nije potrebno u ovom časnom ocu vidjeti nešto božansko“.

Legende o svetom Jeronimu

U izlaganju Vesne Badurina Stipčević o legendama o svetom Jeronimu u hrvatskoglagoljaškoj književnosti autorica će proširiti diskurs i ponuditi dva načina čitanja legendi o svečevu životu; u kraćoj se verziji legende ukratko pripovijeda njegov život od rođenja do dolaska u Betlehem, dok opširnija inačica naglasak stavlja na njegovu učenost i prijevod Biblije. Ističe ta verzija i kako je načinio mnoga čuda i bio odan molitvi pa je, prema legendi, star i nemoćan privezao uže iznad kreveta da bi se mogao svakog jutra pridići i moliti. No Vergerije je svoj rad na svetom Jeronimu temeljio na izučavanju njegovih djela pa se, po njegovoj objavi svečevih djela u devet svezaka, više i nije propitivalo Jeronimovo obećanje.

Ono što će Vergerije činiti u ranoj, Erazmo Roterdamski nastavit će u vrijeme kasne renesanse. Njegovi su rukopisi, izvijestio je sudionike Daniel Miščin, temelj za mnoga kasnija istraživanja upravo stoga što se Erazmo, „prihvaćajući se uredničkoga posla, držao klasičnog primjera oživljavanja antike u smislu filološkog rada na Jeronimu“. Zanimljivo je, također, što Erazmo postaje toliko opčinjen Jeronimovim djelima da, kad u nekima od njih ne prepoznaje njegov autorski potpis, ta ga slutnja noćima ostavlja besanim. „Vidi stranu ruku i traži filološki način da je ukloni. Posebno se to odnosi na dvije skupine djela; pisma i propovijedi, a rezultat njegova bdijenja metafora je koju je često koristio – nada da će Jeronim u njegovim djelima biti ponovno rođen.“

Ponovno rođenje ili status važnog činitelja u kršćanskoj kulturi, smatra Bodrožić, Jeronim je osigurao sam, „postavivši svoju egzegezu u službu pravovjerja Crkve i neumornim radom da čitateljima priskrbi što kvalitetnije štivo u vidu komentara Svetog pisma“. Svetac je i učenjak, naime, smatrao kako je svako krivo tumačenje Svetog pisma ujedno i krivovjerje, a razumijevanje Svetog pisma vidio je kao „ključ za suzbijanje te hereze. Biblija čitana kod krivovjeraca štetna je jer tad je korištena bez pravog ključa za čitanje u zajednici vjernika“, zaključuje Bodrožić.

U tom je smislu zanimljiva i Jeronimova Judita, koja bi, smatra Ružica Pšihistal, bila prihvaćena i da ju nije preveo sveti Jeronim, no njegove se zasluge u tom smislu ipak ne mogu precijeniti. „On je najvažniji izvor za europske vernakularne prijevode sve do 19. stoljeća.“ Ujedno, Jeronimova je Judita važan hipotekst za prvi hrvatski ep i prvi književni tekst tiskan na hrvatskome jeziku. „Marulić ima i egzegetske dodatke koji su posebno zanimljivi uz biblijski hipotekst. Ne libi se mijenjati tekst i mjestimice intervenirati u njega“, zaključuje predstavljačica, a do istog je zaključka u kontekstu Judite, samo o svetom Jeronimu, prvog dana došao i Niko Bilić. Prema njemu, „opisujući Juditin lik Jeronim ostavlja po strani njezinu snagu, a ističe njezinu vjeru. Umjesto o njezinoj, Jeronim govori o Božjoj ruci i pušta Juditi da jasno pred svim narodom govori o svom aktivnom utjelovljenju surađivanja s Bogom u spašavanju cijelog naroda.“

Uloga Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima

Premda se možda ne može govoriti o spasiteljskoj ulozi, Borna Puškarić izložio je važnu reformatorsku ulogu što ju je Hrvatsko književno društvo svetog Jeronima imalo od svojeg osnutka pa do danas, kad djeluje kao, nakon Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Matice hrvatske, treća najstarija kulturna institucija u Republici Hrvatskoj. Cilj je Društva od samih njegovih početaka bio „širenje kršćanske uljudbe među hrvatskim pukom“, a osnovan je na inicijativu biskupa Haulika kako bi tiskala jeftina izdanja kvalitetnog, poučnog ili zabavnog sadržaja, a sa svrhom približavanja pisane riječi širem pučanstvu. Stoga možemo zaključiti da je rad Društva, kao živi organizam, najveća svecu iskazana posveta i najdublja poveznica i pokazatelj njegove ukorijenjenosti u hrvatsku kulturu i tradiciju.

Primjer je to spoja crkvenog i svjetovnog za kakvim su, u zaključku skupa, težili i simpozisti čije bi nastojanje, nekoliko je puta podcrtala profesorica Pavlović, bilo osigurati svetom Jeronimu vrijedno mjesto kakvo u hrvatskoj (ne samo crkvenoj) kulturi i zaslužuje.