Dobra vila klavira prekinula Kalendar tišine

Napokon, nakon tolikih mjeseci neizvjesnosti, 3. je studenoga otvorena Velika dvorana Vatroslava Lisinskog. Prekinut je tzv. Kalendar tišine, koji je na displayu iznad glavnog ulaza u naš središnji hram glazbe odbrojio točno 237 dana, 20 sati, 30 minuta i 0 sekundi do trenutka kada se u njegovoj utrobi začuo prvi zvuk. Njega je u polupraznoj dvorani, kako su to epidemiološke mjere nalagale, proizvela čarobnica klavirskog muziciranja, svjetska pijanistička diva, Portugalka Maria João Pires, održavši u nastavku na zvonkom Steinwayu prvi koncert otkako je Lisinski u ožujku ove godine zbog lockdowna bio primoran zatvoriti vrata. Potres je nedugo zatim oštetio dvoranu, porušio strop i krenula je dugotrajna sanacija, pri čijem je kraju prioritet pružen ekskluzivnom koncertnom ciklusu u produkciji institucije – Lisinski subotom. Iznimno utorkom, koncert je prvobitno trebao donijeti gostovanje jednako slavne argentinske pijanistice Marte Argerich, no ona je u posljednji trenutak otkazala. Kako se pokazalo, umjesto gubitka i zamjene, dobili smo blagoslov; to je u uvodnom obraćanju publici naglasio ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević, koji se najprije javio s razglasa, dok je govor na podiju sjajno imitirao njegov neimenovani „avatar“ odjeven u bijelo zaštitno odijelo, što je bio dobar performans za razbijanje uštogljenosti ozračja. Čim je njegov „klon“ napustio scenu, pred publiku je izišao i ravnatelj glavom i bradom u primjerenom večernjem odijelu, dodavši da obnova ipak nije gotova dok se sasvim ne repariraju i dragocjene cijevi orgulja, koje su zaštitni znak dvorane. Već dugo na koncertima klasične glazbe nismo vidjeli njihovu zatvorenu kutiju, no prilikom obnove Lisinski je uložio u rasvjetna tijela, koja su razigrala i dinamizirala prostor, što je bilo vrlo prikladno za izravni prijenos događaja putem interneta. Takozvani livestream postaje mainstream i nužnost koncertnih zbivanja, pri čemu se nadoknađuje nedostatak publike na licu mjesta, ali i nudi događaj cijelom svijetu.

Maria João Pires, neobično skromna pijanistička zvijezda današnjice / Izvor KD Vatroslava Lisinskog

Asketska praznina zidova i gledališta kao da je odgovarala naravi pijanistice, koja se nenadano u posljednji trenutak vratila u dvoranu gdje je prvi put gostovala prije sedam godina slaveći Chopinovu obljetnicu. U nekim drugim vremenima, možda bi bilo teže naći u posljednji trenutak zamjenu toga kalibra, ali sada, kada su mnoge koncertne dvorane diljem svijeta i dalje zatvorene, mnogi umjetnici jedva čekaju prigodu da negdje nastupe za publiku, a ne u praznini vlastitoga doma. Polugodišnja odvojenost od koncertnih podija utjecala je i na Mariju João Pires, neobično skromnu pijanističku zvijezdu današnjice, koja je nerado koncertno nastupala i čak prije dvije sezone najavljivala odlazak u mirovinu. Sa svojih 76 godina ona danas itekako ulazi u osjetljivu skupinu, no ne boji se zaraze, putuje zrakoplovom i bez maske smjelo izlazi pred publiku. Humanitarka koja se mnogim akcijama zalaže za generacijsku solidarnost i pomoć djeci iz siromašnih obitelji prkosi svim formalnostima, pa je stoga i sada u Lisinskom nastupila bez šminke i glamurozne večernje haljine, u udobnoj pamučnoj majici i lanenoj tunici, s kratkom dječačkom frizurom.

Već je sama njezina pojava za ulaštenim koncertnim klavirom djelovala neobično, čarobno u krajnjoj prirodnosti i jednostavnosti, poput dobre vile koja zrači optimizmom i poručuje nam da će sve biti u redu. U tom je smjeru išla i njezina interpretacija programa koji je jasno rezonirao s trenutkom u kojem živimo: između dvije posljednje i najteže Beethovenove klavirske sonate (31. i 32), u čast 250. obljetnici rođenja tog genija cijeloga čovječanstva smjestila je intimističnu mladenačku Suite bergamasque Claudea Debussyja sa slavnom Mjesečinom u posljednjem stavku, njegovu glazbenu emanaciju stihova Paula Verlainea, u kojemu je suptilna i nepatvorena poetika portugalske pijanistice došla do punog izričaja. Njezin je Beethoven jednako poetičan, u stilskom izričaju smješten točno na pola puta između klasicističke preglednosti Mozarta i romantičnog zanesenjaštva Chopina, skladatelja po kojemu je u diskografiji i najpoznatija ova pijanistička čarobnica. Nema tu nikakva patosa, razbijanja klavira, težine ni drame, sve djeluje tako jednostavno, bestjelesno, kristalno čisto i čarobno, kako i očekujemo od najviše umjetnosti. Za dodatak, posegnula je za djelićem mladenačkoga Beethovenova opusa te ispratila glazbenu večer dirljivim srednjim stavkom, Andante cantabile, iz megapopularne Patetične sonate.