Cvijet s filološkog razmeđa

Svjedoci smo posljednjih godina, i u europskim razmjerima, a dobrim dijelom i u matičnoj kulturi, razmjerno naglih društvenih promjena koje (tradicionalna) filološka istraživanja destabiliziraju, odnosno navode na nove smjernice, na traženja novih kontekstualizacija, snažnija nastojanja za interdisciplinarnosti, na pokušaje stjecanja šir(ok)e čitalačke publike, u ambicioznijem smislu i na povezivanja povijesnoga kulturnog nasljeđa s novim humanističkim izazovima. Te promjene, sve brže i – čini se – kaotičnije, u nacionalnim filologijama koje ne broje velik broj stručnjaka nužno dovode do pitanja do koje mjere treba odustajati od „zastarjelih“ tema (ujedno i od istraživačkih strategija koje su u međuvremenu dobrim dijelom svladane), i usmjeriti se prema novim, još prilično teško odredivim, modelima.

Dok ne postoje kakvi-takvi planovi u oblikovanju prioriteta i „okrupnjivanju“ istraživanja na razini nacionalne filologije, naši će filolozi, prije svih kroatisti povijesnih tema, uglavnom nastojati popunjavati lakune u prethodnim istraživanjima (manje ili veće, sporedne ili važne, nerijetko i ne razlikujući prioritete), katkad pozvati na prevrednovanje uvriježenih (često i kanoniziranih) postavki, a u nekim ih slučajevima samo potvrđujući. Rijetki su i dragocjeni primjeri gdje filolozi, jezikoslovci i(li) književni povjesničari, pokušavaju primijeniti novije, suvremene metode na stari korpus; time često ponajviše pridonoseći razvoju same metode.

U posebnu cjelinu novijih povijesnofiloloških istraživanja možemo uvrstiti i niz monografskih opisa nekih ključnih djela iz korpusa povijesti hrvatskoga jezika i književnosti koja nisu kroz posljednjih dvjestotinjak naših filoloških godina stekla primjeren opis, a koji bi mogao utjecati na vrednovanje cjelovitije slike o pojedinim autorskim opusima ili čak o cijelim razdobljima, u kontinuitetu povijesti hrvatskoga jezika i književnosti.

Izd. Hrvatska sveučilišna naklada, Institut za etnologiju i folkloristiku, Staroslavenski institut, Zagreb, 2020.

Takve opise uglavnom prati i skrb o dostupnosti toga korpusa suvremenom čitateljstvu, pa su i posljednjih desetljeća usporedo učestale latiničke transliteracije glagoljičkih i ćiriličkih djela, kako bi se barem dijelom nadoknadio dugotrajan propust. Takvi su znanstveni pothvati uglavnom bili uzeli maha i zato što nisu zahtijevali velike timove stručnjaka. Nevrednovanje i nepoticanje stručnoga rada u hrvatskoj znanstvenoj politici (izrada rječnika, bibliografija ili indeksâ naprimjer) dovelo je do toga da u kroatistici u posljednjih pola stoljeća nisu nadoknađeni brojni, svakoj filologiji elementarni, filološki zadaci koji su bili aktualni još početkom 20. stoljeća, i koje su druge nacionalne filologije, uključujući slavenske, davno obavile (pritom osobito mislim na rječnike starijih razdoblja, na cjelovitu jezičnu obradu znatnog dijela korpusa, na paleografske opise ćiriličke sastavnice).

Širenje Europom

Sve što smo naveli pretpostavka je za sagledavanje važnosti svakoga novog filološkog naslova, pa i nove knjige Antonije Zaradija Kiš i Marinke Šimić, kojom su i same reagirale na filološke frustracije, a dobrim dijelom i ponudile smjernice kojim bi putem filologija novoga doba mogla nastaviti. I one su, jedna povjesničarka kulture, a druga jezika, u svom znanstvenom zenitu (s obzirom na naslojeno iskustvo i kontinuiran polet) odlučile oblikovati knjigu monografskoga sadržaja, no ne usmjerenu prema jednome kodeksu (kako je to u nas u posljednje vrijeme najčešće slučaj), nego prema jednome (prijevodnom) književnom djelu prisutnom u našoj kulturi u više različitih svezaka, na svim trima našim povijesnim pismima, i različitim registrima hrvatskoga jezika.

Pavao Posilović, Cviet od kriposti duhovni i tilesnie…, Venecija, 1701. godine  / Izvor: Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb - ilustracije ustupila Hrvatska sveučilišna naklada

Flore di virtù, Venecija, 1477. godine  / Izvor: Biblioteca Nazionale Centrale di Firenze, Internet

Riječ je, kako se i iščitava iz hrvatskoga naslova, o prijevodu znamenitoga talijanskog predloška Fiore di virtù, koji je bio sastavio (dijelom i kompilirao prema antičkim uzorima) nama danas nepoznat autor, stanoviti Tomasso (benediktinac, notar?), u prvim desetljećima 14. stoljeća u Bologni ili nedaleko od nje. To iznimno popularno djelo srednjovjekovne nabožne (didaktičke i moralističke) književnosti brzo se prevodilo Europom, sve do 18. stoljeća.

Autorice donose pregled širenja djela prijevodima kroz europske književnosti, s osobitim obzirom na slavenski udio (pogotovo zbog karakterističnoga međuslavenskog posuđivanja). Nakon takva, vrlo precizna pregleda, obogaćena i snimkama naslovnica najvažnijih izdanja, čitatelj je spreman na čvrstu kontekstualizaciju raznolikosti prijepisa zabilježenih na hrvatskome prostoru.

Njihov je pregled osmišljen ugrubo prema pismima kojima su pisani: Cvijet je sačuvan, u različitoj mjeri doduše, u pet hrvatskoglagoljskih zbornika (Vinodolskome s početka 15. stoljeća, Petrisovu iz 1468, Ljubljanskome s kraja 15. stoljeća, Tkonskom i Grškovićevu iz 16. stoljeća), u ćirilskima – dubrovačkome Libru od mnozijeh razloga iz 1520. (kojemu upravo ove godine obilježujemo pola tisućljeća nastanka); i u bosanskoj inačici zapadne ćirilice, otisnutu u Veneciji 1647. i 1701, i to u prijevodu bosanskoga franjevca Pavla Posilovića. Dva su latinička izdanja, tek iz 18. stoljeća, i to u peraškoj (bokokotorskoj) inačici književnog idioma, otisnuta 1712. i 1756. također u Veneciji.

Krsto Mazarović, Zwiet od kriposti,
Venecija, 1712. godine / Izvor: Knjižnica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb

Majstor François od Rohana, Fleur de vertu, oko 1530. godine / Izvor: Bibliothèque nationale de France, https://gallica.bnf.fr

Premda nije u našoj književnosti riječ o autorskome djelu, nego o prijevodnome (pa su se i s njegovim uvrštenjem u nacionalni korpus „mučili“ naši prvi književni historiografi, npr. Jagić, Rešetar, Vodnik…), u povijesti knjiške (pismovne) kulture (koja na poseban način boji srednjovjekovnu epohu koju fenomen autorstva nije zanimao na novovjekovni način), a osobito u povijesti jezika (i gramatike i književnojezičnih koncepcija), ovo je djelo prvorazredne važnosti. Dok raznolikošću prijevoda i prijepisa odražava čvrste smjerove širenja kulturnih impulsa, svjedoči i o čitalačkoj i prepisivačkoj kulturi, stupnju razvoja knjiških potreba i pisarskih vještina, i o obrazovanosti različitih slojeva stanovništva, sve to nejednoliko s obzirom na prostor uporabe (obala, unutrašnjost; samostanska kultura, grad; središta, periferija).

Autorice monografije u isti su mah obratile pozornost i na sadržaj Cvijeta (kroz vizuru obrade mitoloških fenomena, prije svega animalističkih), a i na raznolik jezični izraz svih sačuvanih inačica, čija međusobna sličnost (pa onda i različitost) upućuje na međusobne odnose u potrazi za eventualnom prijevodnom maticom (pod uvjetom da je jedna takva i postojala) iz koje se dalje prepisivalo/dorađivalo.

Ovdje smo došli do terena prepletanja modernog filološkog s tradicionalnim. Životinjski motivi motre se kao izrazi čovjeku „najbližeg Drugoga“ (preko čijih vrlina ili mana, ili pak emocionalnih stanja, upoznaje sebe), toliko popularna motiva u suvremenim pristupima književnim djelima; kroz njih se uključuju, također danas zanimljivi, motivi povijesti emocija koje su po prirodi stvari prepletene s etičkim kategorijama.

Autorice se na tom planu pozivaju na vrlo bogat niz recentne svjetske i domaće literature, a u Cvijetu po svemu tome vide „prethodnicu novoga vremena“, koji još u zrelom srednjem vijeku (s uporištem u bestijarijskim odlomcima više srednjovjekovnih djela, posebno u zoološkoj enciklopediji De animalibus; prvom „životinjskim brevijaru“ Fiziologu) nagovješćuje renesansno doba, odakle teče kontinuitet sve do suvremenog pozicioniranja svih etičkih pitanja u vezi s životinjskim fenomenom. Od 41 poglavlja Cvijeta u ovome djelu njih 34 sadržava usporednice sa životinjama, 18 s manama, a 16 s vrlinama.

Uporište u bestijarijima

S obzirom na to, uslijedila je u monografiji podjela prisutnosti motiva životinja na sisavce, ptice, vodozemce, kukce i mitske životinje. Svakoj su pojedinoj životinji (medvjedu, vuku, zecu, devi, lavu; lunji, paunu, grlici; žabi krastači; mravu; bazilisku, jednorogu, feniksu, sireni…) autorice pristupile širokim i preciznim, nerijetko transkulturnim zahvatom. Pridružena je i tablica u kojoj kolone predstavljaju mane i životinje, te vrline i životinje, s pripadnim zatečenim starohrvatskim te izvornim talijanskim nazivljem (uz latinski).

Tradicionalna filološka dimenzija monografije očituje se u opisu sadržaja Cvijeta koji nalazimo u našim zbornicima, osnovnim podacima o njima, a ponajviše o njihovu jeziku. Vođene idejom čvrste vertikale hrvatskoga jezika, bez obzira na njihovu narječnu razuđenost, autorice su jezik – bez obzira bili tekstovi čakavski (glagoljički) ili štokavski (ćirilički), s naglašenijim ili manje zastupljenim crkvenoslavenskim slojem – tretirale jedinstveno. Takav je pristup upravo zanimljiv u pokušajima kontinuiranog sravnjivanja svih karakterističnih jezičnih posebnosti (od fonoloških, preko fonoloških i morfoloških do sintaktičkih leksičkih), jer ulomci gdje se nalazi Cvijet zapravo predstavljaju uzorak za komparativni prikaz stanja hrvatskoga jezika čakavskoga i štokavskoga izraza 15. i 16. stoljeća, i to ponajviše u „školskoj dimenziji“ (za intenzivno znanstveni pristup korpus je previše ograničen).

Pomirba tradicionalne i moderne filologije

S druge strane, riječ je o vrlo široku vremenskom i prostornom rasponu tekstova (od Kvarnera i dubokog kvarnerskog zaleđa do Dubrovnika), kroz barem stoljeće i pol, i to s različitim odnosom prema crkvenoslavenskoj baštini (uz podosta spornih primjera koji se ovamo uvrštavaju), pa može biti dvojben ovakav jedinstven opis (koji je za leksičku i sintaktičku razinu bila zacrtala još Darija Gabrić Bagarić 2010. godine u svom radu o Cvijetu u hrvatskoj književnosti, no s namjerom da procijeni različite prijevodne strategije; usp. zbornik Knjige poštujući, knigama poštovan /ur. D. Dukić, M. Žagar/, Zagreb, Matica hrvatska, str. 239–254).

Takav pristup u obuhvatnom prikazu jezika osobito postaje podložan preispitivanju sve dok se ne odgovori na pitanja je li uopće postojala jedinstvena prijevodna matica, prvi prijevod Cvijeta s kojega se onda dalje prepisivalo, nije li naknadno prevoditeljsko sravnjivanje tekstova prema originalu relativiziralo izvorni jezični postav, odnosno dok se ne opravda razložnost usporednog opisa jezika tekstova iz (donekle) različitih provenijencija i razdoblja i sl.

U drugom dijelu knjige, gdje prvo slijedi kompilacija transliteriranih dijelova iz raspoloživih kodeksa u kojima se nalazi Cvijet, upravo zbog razlika u pismu (glagoljica, ćirilica) moralo je doći i do prilagodbe u transliteraciji đerva (koji u ćiriličkom Libru od mnozijeh razloga označuje glasove /ć/ i /đ/, dok u glagoljskim tekstovima predstavlja glas /j/). Vrlo je praktično rješenje da se različitom bojom fonta obilježe ulomci koji potječu iz različitih kodeksa; tako je preglednost omogućenih usporedbi znatno veća.

Prilikom kompiliranja autorice su posegnule za dvama osnovnim kodeksima – Tkonskim koji sadržava početak Cvijeta, te za Librom koji sadrži posljednji niz. Trebalo je i odlučiti odakle preuzeti ono što im je oboma zajedničko (10 poglavlja). Vjerojatno radi ravnoteže tu je dana prednost Tkonskome zborniku, tako da je udio obaju kodeksa podjednak. Ulomcima iz ostalih zbornika popunjavaju se ona mjesta koja su nedostajala u Tkonskome (iz Vinodolskoga dva poglavlja, iz Ljubljanskoga četiri).

U duhu suvremenih filoloških publikacija koje njeguju što izravniji odnos prema izvornicima, autorice su pridružile i fotografije svih stranica iz kodeksâ koje sadržavaju Cvijet (dakle ne samo onih kompiliranih u transliteraciji). Ključan postignuti učinak takve intervencije jest mogućnost konkretnog uvida u raznolikost hrvatske srednjovjekovne i ranonovovjekovne pismenosti (s obzirom na tadašnju raznolikost i glagoljičkog i ćiriličkog pisanja, na razmeđima između knjiške minuskule i kurziva), kao i implicitan poziv za nastavak istraživanja na tome konkretno predočenu materijalu.

Našoj se filološkoj javnosti obratila ova zanimljiva knjiga nastojeći pomiriti tradicionalnu i moderniju filologiju (posebice s obzirom na nove uvjete recepcije), u namjeri da bude čitana i izvan najužih (često do podrobnosti supspecijaliziranih) filoloških krugova. Pisana je precizno i britko, dobro razumljivo, s njegovanjem motivacije čitatelja, čak i na onim filološki nešto zahtjevnijim stranicama. Doznajući novine o tumačenju animalističkih predočaba, o njihovoj funkciji i mijenama, upoznajemo se i s bogatom hrvatskom književnom baštinom, nekome manje, nekome više poznatom. Knjige ovakve koncepcije i diskursa, stručno relevantne, a razumljive i korisne širim krugovima, u današnje se vrijeme iskazuju kao pravi „cvijet mudrosti“, kao naznaka opstanka struke.