Bergmanovski precizno i snažno

U vrijeme pandemije kazališta uspijevaju opstati na razne načine, od pridržavanja epidemioloških mjera do online predstava. Održavanje razmaka ne samo među publikom nego i između izvođača uvjetuje stvaranje novoga kazališta, najčešće s malo izvođača i/ili bez dodira i poljupca na sceni. Hvale je vrijedna svaka predstava koja unatoč svakodnevnim egzistencijalnim strahovima uspijeva u hrvatskim kazalištima održati visoku profesionalnu razinu, bez (sve češće viđena) gubitka glumačke energije.

Prizor iz predstave / Izvor HNK u Osijeku

Odlučivši se za novu premijernu predstavu, odabirući tekst za troje glumaca, Gradsko kazalište Joza Ivakić iz Vinkovaca i osječko Hrvatsko narodno kazalište u koprodukcijskom angažmanu prikazuju antologijsku dramu Augusta Strindberga Gospođica Julija, prvo premijerno u Vinkovcima 6. studenoga, pa u Osijeku, 14. studenoga, kad smo predstavu, u vrhunskom prijevodu drame sa švedskoga na hrvatski Miše Grundlera, u vrlo dobroj dramaturgiji Marijane Fumić i iznimnoj režiji Aide Bukvić vidjeli nakon višesatne maglovite vožnje iz Zagreba i izmjenjivanja nekoliko prijevoznih sredstava u sve egzistencijalno ranjivijoj, a ljudski snažnoj Slavoniji.

Redateljica Aida Bukvić ostvaruje hrabru i inteligentnu režiju zasnovanu na duševnim lomovima svih troje protagonista, a ključ njezine režije i ove predstave možda možemo pronaći i u zapažanjima o švedskom dramatičaru Jeana Duvignauda u knjizi Sociologija kazališta. Kolektivne sjene, podnaslov te knjige, izvrsno predočuje i recentnu aktualizaciju remek-djela Augusta Strindberga, u čiju se dramaturgiju nerijetko ugledao i Miroslav Krleža.

Protagonistima Strindbergovih drama, pa i ovom, Gospođicom Julijom, u sintezi naturalističke i ekspresionističke dramaturgije, napisanom 1888. i premijerno izvedenom 1906, gospodare sile kojih oni nisu svjesni u radnji koja se događa na Ivanje 1874.

Aida Bukvić ustrojava prostor kao strukturu mentalnoga sklopa žene, na tragu psihijatrijskih i psihoanalitičkih istraživanja te Bachelardovih konstituiranja kuće u spletu podsvjesnih, svjesnih i nadsvjesnih katova, od podruma do tavana. Mlada glumica, članica vinkovačkoga kazališta Matea Marušić nosi se suptilno s predočivanjem ida, ega i superega, provodeći ih kao interaktivne agense. Mentalni mehanizam grofove kćeri Julije koja stupa u seksualni odnos sa slugom Jeanom na očevu imanju gradi od nesigurnosti i emotivne sramežljivosti do erupcije strasti te psihičkoga puknuća i loma koji je vodi traženju bijega. Pokazuje jak psihološki impuls i muku Gospođice Julije da bi odnos u koji je ušla s muškarcem „nižega ranga“ dovela u „normalno stanje“. Sva Julijina nastojanja da sagleda sebe i svoj položaj glumački finalizira u završnoj spoznaji svake mogućnosti da se prilagodi sredini u kojoj živi: kada osoba postane svjesna svoje prirode ili misli da je postala svjesna, prepreke koje treba svladati pokazuju se nepremostivima. Mučan i bolan trenutak kad vidi da vatreno žudi za svojim slugom i tako sebi nameće sudbinu ponižene žene u predstavi je naglašen i Jeanovom okrutnosti prema ptičici koju Julija voli i želi je jedinu odnijeti iz svojega doma. Pri tome ima jakoga glumačkog partnera, Vladimira Tintora u ulozi Jeana, lakaja, snažna glasa, čiste dikcije i atraktivna izgleda crnoga zavodnika koji pokazuje manipulativnu moć muškarca nad krhkom ženom, namjerice naglašavajući Strindbergovu svijest i želju da dramski protagonisti propadnu. Tintor je vehementan, precizan i intrigantan i u prikazu seksualizacije stvarnosti i u slušanju razotkrivanja Julijinih tajni i pokazivanju odnosa prema kuharici Kristini. Jednostavno: osvaja scenu i gledatelje te predočuje gotovo karizmatičnu snagu glumačkoga izraza.

Redateljica Aida Bukvić odbacuje folklorne i etnoelemente okruženja ivanjske noći, u kojoj se drama događa, ali naglašava svijet otvorenih mogućnosti slobode te noći dramatičnom glazbom Igora Valerija, psihološkim oblikovanjem svjetla Tomislava Kobije i, najviše od svega, sjajnim redateljskim potezom, kad utonuće u san erotskih žudnji i in absentia zamjenu Shakespeareovih partnera Helene i Hermije, Lisandra i Demetrija usidruje na pozornici, predočujući kuharicu Juliju zaspalu na rubu kuhinjskoga stola, pozornice erosa i thanatosa –trenutak usnuća početak je raskriljivanja dubokoga sna probuđenih žudnji u preletima nevidljiva strindbergovskoga Pucka.

Kuharicu Kristinu, Jeanovu životnu partnericu, snažno, čvrsto i dosljedno prikazuje Petra Bernarda Blašković, pokazujući se, dojmljivim glasom, stavom, koncentriranošću i minimalističkim emotivnim preobrazbama od ljubavi do ljubomore i gađenja kao treći nosivi stup predstave.

Scenografkinja Saša Došen gradi pozornicu u redukcionističkom i psihijatrijskom kodu, sintezom okomica zidova u obliku razbijenih zrcala i horizontale stola na više katova, s dominantnim gornjim dijelom kao prizorištem obdukcije i donjim kao mrakom tajni, uz pružanja mogućnosti snimanja kamerom najintimnijih detalja u predstavi, koji se prikazuju na razbijenim zrcalnim zidovima, npr. u trenutku skidanja cipela i brijanja. Jednako dosljedno kao kostimografkinja odijeva glumce u crne, bijele i crveno-ružičaste kostime hladnoće i erosa.

Predstava Gospođica Julija visokoestetiziran je, bergmanovski snažan i precizan, egzistencijalno univerzalan odgovor na sve češću kazališnu estradu i na nemoć društvenoga trenutka.