Aktualna mizanscena siromaštva

„Hannibal ad portas“, latinska izreka, preuzeta iz Ciceronovih govora, nerijetko se krivo navodi kao „Hannibal ante portas“. Prva repriza predstave Hanibal Podzemni, koju smo gledali u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zadru 6. studenoga, dan nakon premijere, nastala prema dvama inačicama toga dramskog teksta suvremenoga bugarskoga autora Hriste Bojčeva, u mnogim je smislovima i značenjima bila u znaku izreke „Hanibal pred vratima“.

Petra Tunjić, Alen Liverić, Ivan Jončić, Žana Bumber i Ivan Ožegović izvrsno glumački predočavaju dramski svijet Hriste Bojčeva u lucidnoj režiji Matjaža Latina / Snimio Željko Karavida K&K

Zamišljena premijerno u trenutku kad se smjenjuju zima i proljeće, odgođena zbog pandemije gotovo osam mjeseci, izvrsno se, ako se tako može reći, repertoarno i emotivno, „uklopila“ u tragedijski zastoj svijeta koji nas je uhvatio u svoju krletku. I tekst i predstava odgovaraju na pitanja egzistencije zastale pred neposrednom opasnošću koja prijeti Zemlji i zemlji, društvu i gradu. Dobru adaptaciju prijevoda Blagoje Nikolića The Underground Man na hrvatski potpisuje Andrija Seifried.

Poslovična izjava „Prijeti nam najveća opasnost“ u vrijeme je nastanka ovoga teksta bila povezana s najezdom kapitalizma, globalističkom bešćutnošću i zgrtanjem novca. Tomu je, na izvrnut i uvrnut način, posvećen prvi dio predstave, koji slovenski redatelj Matjaž Latin, školovan na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, režira u groteskno-realističnom ključu, smještajući događanje u malenu izbu napravljenu od drvenih dijelova, tj. od paleta za ogrjev i dasaka, koju scenografkinja Ljerka Hribar čini funkcionalnom maštovitim otvaranjem i zatvaranjem prostora koji podsjeća na zatvor, na izolaciju i na podstanarske garsonijere. Intertekstualni potencijal teksta Latin lucidno reducira na temeljne egzistencijalne ubode.

Tako se prepoznaje prva filipika Marka Tulija Cicerona protiv Marka Antonija u olabavljenoj raspravi između glazbenika bez novca Vlade i iz podzemlja odjednom iznikla Hanibala, koji hrpimice dijeli novac siromašnim umjetnicima. Ciceronova filozofska rasprava O krajnostima dobra i zla prikazuje se u glumi Alena Liverića kao Hanibala, koji odostražno i tjelesno prepolovljen u svojoj pompoznosti podijeljenoj s blagim karakternim nastupom groteskno upućuje na mnoge vojskovođe naših vremena i povlači paralelu s Hanibalovim paradigmatskim nastupom u vrijeme rimske prevlasti nad Sredozemljem. Što je Rimsko Carstvo nekad i danas, otkriva i Sonja, studentica prava, u dojmljivu glumačkom nastupu i dosljednoj izvedbi mlade Petre Tunjić, koja ulogu čehovljanske Sonje gradi pedantno i pažljivo, do iznenadna puknuća i nagla osvješćivanja mlade djevojke koja se u kronotopu gospodara novca odriče bogatstva u korist vlastite izgradnje plemenitosti i poštenja. U izbu siromaštva i bogaćenja dolazi i Kleopatra, koju spojem ekscentričnosti i discipline vrlo dobro glumi Žana Bumber, u ulogu ugrađujući i suvremenost i sjećanje na egipatsku kraljicu, ženu Marka Antonija te na muževo samoubojstvo nakon što je Oktavijan (njegova sestra Oktavija bila je žena Marka Antonija) zauzeo Aleksandriju.

Vlado dovodi svog šogora Peru kako bi i on dobio novac iz podzemlja, a Pero, u  polukomedijskom ritmu, poziva i Vladinu ubrzo bivšu ženu Kleopatru, da bi svi „pomahnitali“ za  novcem. Izvanserijsku ulogu dirigenta simfonijskog orkestra Pere ostvario je mladi glumac Ivan Ožegović, promijenjenim glasom, ekscentričnim pokretima, s razbarušenom perikom, do smrti i odlaska u podzemlje, kad, u drugom dijelu predstave, briljira kao svojevrstan vodič parafrazom Danteove Božanstvene komedije, Vergilija i Ovidija, u preobrazbama nekoliko osoba, na daski s kotačima klizeći od duše do duše.  

Premda Hristo Bojčev ne pokazuje kako je kartaški general pri prelaženju Alpa izgubio polovicu svoje vojske s kojom je krenuo iz hispanskog grada Sagunta, alpsku zimu, ni katastrofalan poraz Rimljana od Kartažana, prikazuje poraze i smrti u ljudskim glavama. Taj je, drugi dio teksta i predstave izvrsno riješio Matjaž Latin potpunim ogoljivanjem scene i njezinim pretvaranjem u veliku crnu kutiju onostranosti, smrti, nepoznatosti. Dramske osobe žive u podzemlju, u koje su se spustili nakon grabljenja novca i iznenadnih smrti, kao šankeri uz lijesove, notari duša smrtnika, procjenitelji života i smrti, sjene žena, groteskne figure smrti i tragači nepoznatoga. Svi su glumci jednako dobri i u tom, ekspresionističkom, nadrealnom i surealnom svijetu u izvrsno tempiranu i pogođenu redateljskom kodu.

Za kraj: Ivan Jončić kao Vlado ostvaruje jednu od svojih najboljih uloga, jedini od svih ostajući u realističnom ključu i ne želeći prihvatiti smrt, doživljavajući je kao san. Bez ijedne pogreške, dikcijski čisto, vehementno a ne patetično, vodi i nosi predstavu od početka do kraja točno i argumentirano. 

Uspjehu predstave sa satiričnim obrubima pridonose i domišljeni kostimi Marije Šarić Ban, intrigantna glazba Ivana Ivića, oblikovanje svjetla Frane Papića i autorski zvučni efekti Alena Liverića. I Mimi Zadarski (Nadzemni) glasom pridonosi novom pohodu u slojeve onostranosti i ovostranosti, ali i nove stvarnosti koja nas čeka nakon pandemije.

Hanibal Podzemni, predstava koja prikazuje skupinu umjetnika u svjetskoj mizansceni siromaštva koji, poput Fausta vragu, prodaju dio vlastite osobnosti ubijajući umjetnost u sebi i svijetu koji ih okružuje, alegorično hodeći mračnom stranom života, jedna je od najboljih predstava ovoga trenutka u Hrvatskoj. Postoje li prave vrijednosti, pokazuje i današnje vrijeme, kad se gomila novca topi pred tréšnjom i pandemijom, a ljudskosti je i ljubavi sve manje.