140 godina od katastrofe

Na dan kada sam se uhvatio pisanja ovoga članka navršilo se 140 godina od potresa koji je pogodio Zagreb 9. studenog 1880. oko 7.30 ujutro. Da se nije katastrofa, srećom u nešto blažoj verziji, ponovila u ožujku ove godine i da brojne znanstvene i sveučilišne institucije nisu zapriječene u normalnome radu zbog trenutne pandemije, danas i tijekom ovoga tjedna zasigurno bismo svjedočili nizu znanstvenih skupova, javnih tribina te prigodnih članaka u novinama i časopisima i priloga na televiziji kojima bi se obilježio taj događaj iz povijesti Zagreba i sjeverozapadne Hrvatske. Ovako, brojevi oboljelih od korone te zacjeljivanje rana od ovogodišnjega potresa ipak su preče vijesti od katastrofe od prije 140 godina.

Mnoštvo na Trgu bana Jelačića nakon potresa
9. studenoga 1880. – ilustracija u stranom tisku

S obzirom na temu ove kolumne, ja ću se ipak pozabaviti zemljotresom iz 1880, i to posredovanjem članaka koje su objavljivali zagrebački dnevni listovi neposredno nakon katastrofe. Zadivljuje količina informacija pa i kvaliteta i informativnost tekstova objavljivanih kako u dnevnicima na hrvatskom jeziku (Obzor, Narodne novine), tako i u tada najčitanijem zagrebačkom dnevnom listu na njemačkom jeziku, Agramer Zeitung. Kada se čitaju ti članci, zapanjuje sličnost s događajima neposredno nakon potresa iz ožujka ove godine i u pogledu reakcija ljudi i institucija i u obliku problema koji su se javili.

Danima neposredno nakon potresa 1880. Zagreb je bio, kao što je i ovih dana, zaogrnut gustom koprenom magle. Bilo je, istina, nešto hladnije, a još su se hladniji dani očekivali, pa se velik dio stanovništva našao u nezavidnoj situaciji jer se nije mogao vratiti u oštećene domove, katkada zbog straha, a katkada i zbog razmjera oštećenja brojnih stambenih zgrada. Oni koji su se vratili u svoje stanove i kuće zbog urušenih peći i dimnjaka često ih nisu imali mogućnost grijati, no ako i jesu, ostajali su odjeveni za slučaj ponavljanja potresa, kako nam svjedoči Obzor „U kućah koje nisu pogibeljne, probavilo je gradjanstvo prošlu noć većinom bdiuć i obučeno, da uzmnognu uztuknuti, ako bi se nesreća ponovila.“ (Obzor, 10. studenoga 1880).

I te godine, kao i ove, organi vlasti u jedan su dan raščistili ulice kako bi se njima mogao neometano odvijati promet. I tada, kao i sada, nakon raščišćavanja ruševina činilo se kako Zagreb uopće i nije jako oštećen, no pravi razmjeri šteta mogli su se vidjeti kada bi se ušlo u razrušene crkve, javne zgrade i privatne kuće ili kada bi se pristupilo raščišćavanju oštećenih dijelova zgrada. „Na mnogih kuća nevidi se izvana nikakove štete, a ipak pred svakom ležale su ili leže čitave hrpe ruševinah koje su iznutra iznešene, te se odvažaju iz grada. Po ovih hrpah ruševinah može se istom prosuditi, koliki je kvar potresom učinjen.“ (Narodne novine, 1. prosinca 1880).

I tada, kao i danas, divljale su cijene građevinskog materijala i radova na sanaciji zgrada, no tada su gradske vlasti potpisale ugovore s najuglednijim graditeljima koji su imali svoja poduzeća na području grada Zagreba kako bi se cijene radova i materijala normirale i barem donekle zapriječio superprofit na račun stradaloga zagrebačkog građanstva. Za razliku od ove godine, međutim, radne snage nije nedostajalo. U grad se sjatilo stotine najraznovrsnijih radnika iz cijele Monarhije. Visoka razina nezaposlenosti kao i potpuno drukčije demografske prilike u odnosu na današnje omogućile su da se vrlo brzo pronađu svi potrebni stručnjaci pa je osnovna sanacija zgrada u Zagrebu, osim u slučajevima pojedinačnih većih javnih i sakralnih građevina, završena do sredine prosinca 1880. godine, dakle u tek nešto više od mjesec dana.

Kao i ove godine, najveći su problem radnicima zadavali oštećeni dimnjaci i vatrobrani zidovi: „Doista, kad se pomisli koliko je stotinah vatrobranskih zidovah i dimnjakah i stotinah tisućah opekah onoga jutra palo na ulicu, u dvorišta i na niže kuće, tad se mora svatko čuditi, da ne brojimo na stotine mrtvih žrtavah, jer je ono upravo bilo doba, kad se trg puni sa prodavaoci, kad djeca polaze u školu i kada je već sav promet probudjen. Naša gradska uprava odpremila je na hiljade vozovah ruševina iz grada i ulice očistila; tisuće rukuh radi u petak i svetak neumorno, da se štete prije sniega kojekako poprave...“ (Narodne novine, 15. studenog 1880).

Usprkos teškoj situaciji Zagrebom je vladao mir. Istina, gradom su patrolirali vojnici i stražari kako se ne bi dogodile pljačke, no s većim se problemima uopće nisu susretali. Ostatak Austro-Ugarske divio se koliko su Zagrepčani organizirani te kako je i samo gospodarstvo nastavilo funkcionirati bez većih teškoća, odnosno kako se tada pisalo „Zemlja se trese u svojih temeljih, ali ni zakon ni red ni kredit nije potresen.“ (Obzor, 15. studenog 1880).

Neposredno nakon ovogodišnjega potresa, kad sam, kao valjda većina stanovnika ovoga grada, s obitelji izašao iz stana, svjedočio sam stvaranju velike kolone automobila čiji su vlasnici čekali na točenje goriva na benzinskim stanicama na Aveniji Savezne Republike Njemačke, očito s namjerom da napuste grad, iako je već na snazi bilo zatvaranje zbog epidemije virusa COVID-19. Koliko mi je poznato, za sada još nisu provedena istraživanja koliko je ljudi tih dana privremeno napustilo Zagreb. Sličan je fenomen obilježio grad i nakon potresa 9. studenog 1880. Naknadni udari uplašili su građane, a budući da tada nije bilo nikakvih zapreka u putovanju, veći dio učenika i studenata iz drugih dijelova Hrvatske i Monarhije koji su boravili u Zagrebu na školovanju te velik dio bogatijega zagrebačkog građanstva, uključujući i tadašnjega nadbiskupa Josipa Mihalovića, napustili su grad. U tjednima i mjesecima koji su dolazili postojao je veliki strah hoće li se bogatije obitelji uopće htjeti vratiti u Zagreb. Pokazalo se da je taj strah bio potpuno neopravdan. Već potkraj 1880. i u prvoj polovini 1881. vratili su se gotovo svi koji su napustili grad, a u Zagrebu je započelo razdoblje intenzivne građevinske aktivnosti, koje će, u osnovi, potrajati sve do Prvoga svjetskog rata.

Nadajmo se da će tako biti i s ovogodišnjim potresom. I s tim u vezi ovaj je članak najbolje završiti još jednim citatom iz zagrebačkog tiska iz 1880. (svaka je sličnost s ovogodišnjim događajima slučajna): „Iza svake veće elementarne katastrofe nastaje čas, gdje se najlaglje može izvesti regeneracija grada, tim laglje, ako se simpatijom svieta namaknu potrebita sredstva.“ (Narodne novine, 1. prosinca 1880).