Zapis svega što čovjeku za život treba

U drugoj polovici listopada 2020. održan je znanstveni kolokvij 500 godina Libra u povodu visoke obljetnice zbornika Libro od mnozijeh razloga. Riječ je o skupu koji je posvećen tom „dubrovačkom ćiriličkom zborniku od 1520. godine“. Zbornik je objavio Milan Rešetar 1926. u ćiriličkom prijepisu, a ove je godine Matica hrvatska objavila novo izdanje u dva sveska koje sadržava faksimilno izdanje i latinički prijepis s komentarima. Prijepis je nastao na temelju kolegija Hrvatska ćirilička pismenost na Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo, a pod vodstvom Matea Žagara. Napravili su ga studenti iz nekoliko generacija i tako nam omogućili pristup tom pola tisućljeća staru tekstu, koji tek treba ući u proces istraživanja suvremenim metodama.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Spomenuti Milan Rešetar poželio je, sam istražujući Libro, da se knjiga ponovno objavi, ipak znajući „kako će mnogo vremena proći dok se Zbornik nanovo izda (ako uopće do toga dođe!)“. Znamo da se želje ostvaruju, pa se tako, srećom ni sto godina otkad ju je poželio, ostvarila i ta Rešetarova. Budući da je ovo latiničko izdanje još svježe i da je zbog objektivnih, epidemioloških razloga predviđeno predstavljanje odgođeno, ovaj članak će Libru od mnozijeh razloga biti posvećen toliko koliko je on tema spomenutog znanstvenog kolokvija.

Skup je organizirao Odsjek za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku. Pokrovitelj je Razred za filologiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U organizacijskom odboru sudjelovali su: Mateo Žagar (predsjednik), Dolores Grmača (supredsjednica) te Lahorka Plejić Poje, Ivana Brković, Tomislav Bogdan i Slavica Stojan. Recimo i to da su za potrebe skupa organizatori postavili mrežnu stranicu http://libro.ffzg.hr/ na kojoj zainteresirani mogu pronaći informacije o toj temi.

Pokazatelj filološkoga jedinstva

Uvodnu riječ izgovorio je predsjednik Mateo Žagar, koji je naglasio da je u eri otkazivanja konferencija ova ipak priređena. Želja da se višegodišnji trud okruni bila je toliko jaka da otkazivanje nije dolazilo u obzir. Premda je početna ideja bila da se skup održi u Dubrovniku, skup je održan na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s kojeg je i potekla sama ideja o njegovoj organizaciji. Žagar je naglasio da je skup rezultat kontinuiranog bavljenja Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo donekle zanemarenim a važnim temama (prošle godine u isto vrijeme održan je skup o hrvatskim protestantskim djelima). Ovom prilikom spomenutoj katedri pridružila se, kako često volimo reći, „bratska“ ili „sestrinska“ Katedra za stariju hrvatsku književnost. Obje se bave istim temama, ali svaka na svoj način i iz svoje perspektive.

Pozdrav sudionicima skupa uputio je u ime o. d. dekana Filozofskog fakulteta o. d. prodekana Tomislav Galović te zamjenica pročelnika Odsjeka za kroatistiku Evelina Rudan-Kapec. Ona je istaknula da se u Libru od mnozijeh razloga nalazi zapisano sve ono što čovjeku za život treba: molitve, priče, sanjarice, horoskopi, evanđelja... iz čega je jasno da je to dokument vrijedan našega proučavanja. Pročitano je i pozdravno pismo tajnika Razreda za filologiju HAZU, akademika Darka Novakovića.

Na skup se odazvalo petnaest izlagača. Nisu svi bili nazočni fizički, ali zahvaljujući tehnologiji sve smo izlagače i izlaganja mogli i vidjeti i čuti ili izravno ili s pomoću videoveze kojom je uspješno upravljao student Borna Treska. Izlagači su se javljali iz svojih ureda, kuća, pa čak i automobila. Skup je bio međunarodnoga karaktera jer su osim sudionika iz Hrvatske na njemu sudjelovali znanstvenici iz Italije te Bosne i Hercegovine.

Znanstveni dio skupa otvorio je Mateo Žagar izlaganjem Libro u kontekstu dubrovačke ćiriličke pismenosti, u kojem je podsjetio da je ćirilička sastavnica hrvatske povijesti pismenosti afirmirana u nacionalnoj filologiji pojedinačnim djelima, no sagledavanje u cjelini nikad nije u potpunosti provedeno, pa tako nije ni protumačen odnos među regionalnim fenomenima. Dok je glagoljaštvo prepoznato još u 19. stoljeću kao nacionalni brend ideološki poželjan u smislu nacionalne afirmacije, to se ćiriličkoj strani nije priznavalo, premda je pismovna produkcija i tim slavenskim pismom bila iznimno bogata. Upravo je Libro od mnozijeh razloga poveznica s glagoljaškim sjeverom, preko predložaka, jedan od najvažnijih pokazatelja filološkoga jedinstva.

Mateo Žagar govorio je i o književnopovijesnoj, jezičnoj i pismovnoj dimenziji dokumenta. O pismu su govorili i Kristijan Paskojević (Grafija pisarskih ruku Libra od mnozijeh razloga), Vuk Tadija Barbarić (Usporedba grafijskih rješenja u četirima šesnaestostoljetnim ćiriličnim rukopisima dubrovačke provenijencije), Barbara Lomagistro (Pismo Libra od mnozijeh razloga u okviru pisarske djelatnosti u Dalmaciji). Ono što se zaključuje na temelju tih izlaganja jest da je Libro od mnozijeh razloga pisalo šest ruku. Milan Rešetar, prvi proučavatelj i izdavač tog teksta te je ruke nazvao slovima abecede A, B, C, D, E, F pa tako i svi izlagači koriste to njegovo imenovanje pisara. Svi su uočili da su sam tekst pisale ruke A, B i C; da je ruka D uklopila članke u cjelinu, a ruke E i F tekstove su napisale kasnije, u 17. stoljeću. Pisari koji su dokument pisali bili su profesionalci, plaćeni za posao prepisivanja, a pišući dokument svjesno su pravili razliku između pisma kojim su pisali oporuke od pisma kojim pišu Libro. Prepisivači su se pobrinuli da tekst bude lako čitljiv.

O jeziku dokumenta govorile su Vera Blažević Krezić i Ivana Eterović (Pogled na jezik „Libra od mnozijeh razloga“ u kontekstu hrvatskih književnojezičnih koncepcija 16. stoljeća) te su istaknule da je potrebno uključiti i više nego do sada dubrovačku ćiriličku sastavnicu u monografske prikaze štokavskoga književnog jezika. Rezultate svojih tekstualnih analiza predstavili su Amir Kapetanović (Priča o premudrom Akiru iz Libra od mnozijeh razloga u odnosu na starije i mlađe hrvatske tekstne inačice i njihove različite jezične stilizacije), Lejla Nakaš (Skazanje i pripovidjenje od suda velikoga (Libro od mnozijeh razloga 49a-56b)) i Josip Vučković (Pamćenje budućnosti: Sud veliki Gospodinov u ćiriličkome „Libru od mnozijeh razloga” i hrvatskoglagoljski srednjovjekovni narativni prikazi Posljednjega suda). Marinka Šimić i Antonija Zaradija Kiš izlagale su temu Cvijet kreposti u „Libru od mnozijeh razloga“: animalističke i leksičke osobitosti.

To je izlaganje zaokupilo pozornost slušatelja i zbog toga što autorice donose naziv i značenje za danas možda naj(ne)popularniju životinju koju „optužujemo“ za pojavu koronavirusa: šišmiš, u ovom dokumentu lilik. Šišmiš je u Libru od mnozijeh razloga optužen za blud, u srednjem vijeku ga se ubrajalo u ptice i među štakore. Uz njega se vezuje i užas koji čovjek proživljava ako mu se šišmiš zaplete u kosu, itd. To što o šišmišu danas imamo negativan stav čini se da ima korijene još u davnoj prošlosti. Kažu izlagačice da je šišmiš najugroženije biće na svijetu pa su sve njegove podvrste kategorizirane kao ugrožene. Čini mi se da mu naša suvremenost neće pomoći da opstane.

Svjedočanstvo o ženama pisaricama

Posljednji dio skupa bio je posvećen apokrifnim i hagiografskim tekstovima. Pregled apokrifnih tekstova dala je Vesna Badurina Stipčević (Apokrifni tekstovi u „Libru od mnozijeh razloga“), Milica Mikecin predstavila je Apokrifne tekstove o Abrahamu u „Libru od mnozijeh razloga“, a Marija Ana Dürrigl proučila je tekst Za lubav Isukarsta – pripovijest o sv. Julijanu. Skup je izlaganjem Usporedba hagiografija u Libru i u Dubrovačkim legendama zatvorila Dolores Grmača, koja je upozorila na jedinstvenost dokumenta: Libro od mnozijeh razloga donosi tekstove dubrovačke lijepe književnosti koji se naslanjaju na štiva srednjovjekovne tradicije, a ujedno otvaraju vrata renesansnim strujanjima. Uspoređujući svetačke legende iz ćiriličkog Libra s latiničkim Dubrovačkim legendama dolazi do zaključka da su ciljani primatelji priča bile žene, ali ne čitateljice samostanskoga tipa, te gradska elita, bogati pučani i plemići.

Drugi zaključak do kojeg dolazi jest taj da je jedna od ruku pisara spomenutih na početku skupa bila ruka žene, odnosno da treba govoriti o pisarici, a ne o pisaru. Ako je Dolores Grmača u pravu, tada Libro od mnozijeh razloga čuva jedinstveno i najstarije poznato svjedočanstvo o ženama pisaricama i spisateljicama u hrvatskoj kulturi.

Nakon svakog ciklusa izlaganja održane su rasprave, i življe nego na konferencijama koje nisu bile potpomognute tehnikom. Svi su izrazili želju da knjigu Libro od mnozijeh razloga nabave čime su urednicima i izdavačima dali do znanja da su zaista postojali „mnozi razlozi“ da se knjiga pojavi i u ovom našem tisućljeću.

Organizatori su nam u ovim koronskim vremenima podarili neobičan skup. Nije neobičnost bila u tome što su i izlagači i slušatelji imali maske, ni što je Dolores dezinficirala govornicu.

Skup je bio neobičan jer je to bio prvi skup na kojem su, zahvaljujući tehnici, sudjelovali baš svi izlagači koji su se za skup prijavili. Pojavljivanje na skupu tehnika je i prije omogućavala, ali se nje prije ili nismo sjetili, ili joj nismo vjerovali. I znanstvenici i slušatelji zaželjeli su se ovakve vrste sudjelovanja, pričanja svojih priča i slušanja ideja drugih kako bi osmislili neke svoje, nove slike o područjima kojima se svi bave.

Ponovno smo postali željni jedni druge slušati. Korona je ukazala na mnoge nedostatke našeg društva, ali nas je podsjetila na to da jedni druge trebamo i želimo vidjeti, slušati i čuti, neovisno sjedimo li jedni pored drugih ili se vidimo u realnom vremenu na velikom platnu.