Zakomplicirana Carmen

 -

Nov normalan život u kazalištima i na glazbenim podijima podrazumijeva povremeno privremeno povlačenje pojedinih ansambala u samoizolaciju zbog koronavirusa, za što ima sve više primjera. Tada se odgađaju premijere i mijenjaju rasporedi. Tako je, dan poslije premijere Bizetove opere Carmen u Hrvatskome narodnom kazalištu  u Zagrebu, 23. listopada, ista opera trebala biti premijerno izvedena u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, no samoizolacija opernog zbora poremetila je plan. Stoga su svaki izlazak pred publiku i premijera dragocjeni; operna premijera posebno jer se radi o najsloženijoj, najmnogoljudnijoj, a i najskupljoj glazbeno-scenskoj vrsti.

Dubravka Šeparović Mušović u ulozi Carmen / Snimila Mara Bratoš

Operne kuće posegnule su, zbog epidemioloških mjera, za opernim naslovima koji iziskuju manje izvođača, manji sastav zbora, komornije okruženje i manji orkestralni sastav. Tako je i nova zagrebačka Carmen postavljena bez dječjeg zbora, bez baleta i statista, sa smanjenim zborom i s verzijom partiture za manji orkestar, što je sve vrlo dobro funkcioniralo.

Uloga svih uloga

Davno je naša proslavljena svjetska Carmen Ruža Pospiš Baldani ustvrdila kako je Carmen mješavina francuskog parfema i španjolskog papra, misleći pri tome na naslovnu ulogu. No ta se uzrečica, bez namjere da se ikoga s ikim uspoređuje, može primijeniti i na cijelu operu Carmen. Samo su zrnce papra manje ili previše, kao i kapljica parfema više ili premalo, dovoljni da cijela opera ode krivim putem. A ovdje su te količine obilno premašene.

Od dosadašnjih ostvarenja u Zagrebačkoj operi redatelja, bez sumnje europske biografije, Arnauda Bernarda najradije se sjećamo Puccinijeva Triptiha i najvećim dijelom La bohème, osim Musettine arije u drugom činu, dok je s Trubadurom prije godinu i pol dobrano zastranio. Sada je Carmen postavio vodeći računa o troškovima u ova teška vremena, bez scenografije, s važnom ulogom svjetla oblikovateljice Fiammette Baldiserri i mizanscenski korektno, s kostimima Carle Galleri, što je sve dobro funkcioniralo. Radnice iz tvornice duhana uredno su se počupale, Manuelita je izvukla deblji kraj, a ukrug postavljeni zbor u nekoliko je prizora simboličko-sudbinski naznačavao dramu.

Kao što kažu da je Tosca opera svih operâ, Carmen je uloga svih ulogâ. Svaka interpretkinja Bizetove junakinje želi donijeti nešto novo, pokazati nešto neviđeno, biti fantastična i – drugačija. Od čega? Od one mješavine papra i parfema za koju nitko ne zna recepturu? Pa su sve Carmen 21. stoljeća obvezno – i jednoobrazno, najčešće dosadno – hladne, ledene, bešćutne, okrutne, depresivne, u paklu seksa, droge i prostitucije. Na tim je premisama i Dubravka Šeparović Mušović sazdala svoju današnju Carmen. Ispunila ju je pustim psihologiziranjem – hladne zavodljivosti, slomljenosti, osvetništva, mahnite ekstaze, mržnje, ogoljene žene, čega li sve ne – razdijeljenim u nepovezane dramske fragmente bez razvojne linije. Zakomplicirala je Carmen do krajnjih granica i naposljetku je prikazala kao beživotan, neuvjerljiv lik iako joj je namjera zasigurno bila potpuno suprotna.

Dubravka Šeparović Mušović nije umjetnica koja bi bilo što načinila površno pa je teško odrediti koliki je njezin udjel u takvoj postavci, a koliko redateljev. No očito je da njihova interakcija rezultira tako specifičnim rezultatima što pokazuje i njezino tumačenje Azucene u Verdijevu Trubaduru prošle sezone, koju je ostvarila kao ulogu u nekoj njemačkoj ekspresionističkoj operi.

Bez imalo papra i parfema

Glumačko pseudopsihologiziranje bilo je praćeno velikim dijelom čudnim sotto voce pjevanjem s mnogo tupih i ravnih tonova; nije imala potrebu, barem publici ako već ne Don Joséu, podariti niti jedan lijepi ton iz raspona svojega snažnoga glasa. Ipak uloga Carmen pripada francuskom opernom stilu, a ne stilu njemačke ekspresionističke opere. Takvo pjevanje, bez imalo papra i parfema, uz mračnu pozornicu, nije dalo zraka ni prostora da svijetla i lirski zanosna Bizetova glazba mediteransko-španjolskog sjaja dođe do izražaja.

Dirigentu Marcellu Mottadelliju smanjeni je orkestralni i zborski sastav omogućio relativno dobru izvedbu, dok su se u ritmički zahtjevnim trenucima (ah, taj nesretni kvintet!), kada on ansamblu ne uspijeva nametnuti pouzdano vodstvo, iskazale njegove već uočene dirigentske slabosti. Zbor smanjena sastava, sa zaštitnim malim prozirnim vezirima na licu, ostvario je lijep ton, punoću i finu dinamiku (zborovođa Luka Vukšić).

Ostali protagonisti također su platili danak tako postavljenoj predstavi. Unatoč lijepim glasovima, teško su do izražaja dolazili tenor Mikheil Sheshaberidze kao Don José, bariton Siniša Hapač kao Escamillo, pa čak i sopranistica Lana Kos kao Micaëla. U toj, kako ju je sama nazvala, gospodskoj ulozi do punog izražaja dolazi sva milina njezina glasa, iako joj je atakiranje visokih tonova gubilo fokusiranost.

Sopranistica Marta Schwaiger glasovno nije izdržala istaknute trenutke što ih pojedine kadence daju Frasquitinoj dionici. U ostalim ulogama sudjelovali su Siniša Štork kao Zuniga, Florian Tavić kao Moralès, Josipa Gvozdanić kao Mercedes, Jurica Jurasić Kapun kao Dancaïre i Tvrtko Stipić kao Remandado.