VLAK U JEDNOM SMJERU

Crtalića je zanimao baš život u svim svojim manifestacijama i slojevitostima. Stoga je pisati o kraju zahtjevan zadatak, osobito iz perspektive generacije koja misli da još stigne postaviti i obraditi tisuće pitanja. Istina o konačnosti vrlo nas brzo prizemlji. Svaki susret s Marijanom bio je novo iskustvo. Kad bolje pogledam unatrag, izuzev nekoliko novih bora koje je u izvjesnim intervalima unutar tri desetljeća dobio, gotovo se nimalo nije promijenio. Te velike bistre oči i osmijeh, duhovit ili sarkastičan, nevažno! Govorim o njemu kao osobi: malom, samo naoko krhkom, mršavom biću koje je u sebi posjedovalo nevjerojatnu žilavost i borbenost – upravo ono što znači – volju za životom! I onda se pitam: kako? Zašto? Odgovor će zauvijek izostati i ostat će – misterij.

Marijan Crtalić dirnuo je mnoge živote / Snimio Nikola Čutuk / PIXSELL

Dakle, sitne fizičke Crtine promjene nisu bile razmjerne njegovim umjetničkim promjenama. Sjećam ga se s Akademije, iz Jordanove klase, kada je studiozno proučavao mentorove inpute, žučno raspravljao o umjetnosti s kolegama, bunio se protiv ustajalosti akademizma i klasike te borio za živu umjetnost. Volio je i cijenio Rembrandta, Michelangela, Goyu, zapravo renesansu općenito. Ali sve je to bilo samo dio naobrazbe koja nužno vodi u umjetničku samoevoluciju, na neku višu razinu. Trudio se svakim danom biti bolji, napredovati. I bio je – sve bolji slikar, ali i sve dalje od slikarstva. Slikarstvo kao medij u njegovu se opusu dogodilo jednostavno i kratko. Za njega je dvodimenzionalni svijet zadan platnom bio odveć spor da bi rekao ono nešto – njemu mnogo važnije.

Govorio je o naslijeđenim dječjim sjećanjima, zapravo prepričanim majčinim svjedočanstvima, o tome što ga je najviše veselilo, a tiču se crtanja. Kao da je to prezime Crtalić već samo po sebi impliciralo što će u životu biti. Olovka je bila sredstvo kojim se koristio kad god je za to bilo prilike, za razonodu, hobi. Na Akademiji je to bilo proučavanje boja, kompozicija, perspektive... Sve dok nije odrastao, sazrio. Svjestan ograničenosti klasičnih metoda, pokušavao je u svemu pronaći smisao; kako vlastitog identiteta tako i svijeta koji ga okružuje. Zbog složenost i brze izmjene ideja i misli u vlastitoj glavi, vrlo brzo shvaća da se mora prebaciti u brži medij. Isprva su to skromni iskoraci u fotografiji, a sa suvremenim mogućnostima počinje vrlo izravno upotpunjavati i ilustrirati vlastitu misao dokumentarnim zapisima, videoradovima. To mu se svidjelo, ali je i to bilo premalo, presporo, neučinkovito. Trebalo je bukvalno u sve to ukomponirati i sebe fizički pa tako nastaju performansi, po kojima je bio zapažen.

Istaknuti predstavnik novijeg umjetničkog aktivizma

Po svemu navedenom slijedila bi klišeizirana kategorizacija – bavio se instalacijama, bio je konceptualni, ambijentalni umjetnik, prerformer – jedan od istaknutih predstavnika novijeg umjetničkog aktivizma.

Jasno mi je da u svijetu u kojem komuniciramo moraju postojati normativi, kućice i rječnik kojim ćemo se jasnije sporazumijevati. Ali bez obzira na to, postoji neprijeporna istina da među nama žive oni koji svojim postojanjem obilježavaju i stvaraju umjetnost. E tu je Crta bio najplodonosniji: život živi mene, a ja živim umjetnost (vrlo kratko parafraziranje Marijanove koegzistencije s umjetničkom stvarnošću, koju je još prije dvadesetak godina sam izgovorio u nešto složenijem retoričkom obliku). Kao dijete iz radničke obitelji, iz industrijskoga grada kao što je Sisak, u vremenima promjena i tranzicije imao je mnogo pitanja na koje je tražio i zahtijevao odgovor. Sasvim je normalno da se okrenuo društveno angažiranim pa i političkim pitanjima, koja su obilježila i njegov umjetnički opus. Zašto sve umire, što su prioriteti, kako promijeniti surovu realnost osim propitujući i analizirajući datost!?

Odgovori su mu donosili samo još više problema, ali ga ni jednog trenutka nisu pokolebali: bio je samo još ustrajniji. Predstavljajući izgubljeno u vremenu, pa čak i u prostoru, nastajali su njegovi novi projekti, kao Nevidljivi Sisak. Odgovor je bio još glasniji s Festivalom Željezara. Sve je više bilo projekata koji su od njega tražili da još radikalnije potraži odgovor, istinu. Cijena toga bilo je često i bukvalno gladovanje, vrijeme u kojem je njegov asketizam rezultirao novim buđenjima i još energičnijim pristupom. Čak i onda kada je bio na rubu da nestane, da ode nekamo gdje je mislio da je bolje. Bila su to samo kolebanja kojima su podložni i najtvrdokorniji ratnici! Ipak je njegov svijet djelovanja bio zarobljen na autohtonom putu Zagreb – Sisak, prejake su to veze bile da bi se napustile. I to posljednje putovanje vlakom na istoj relaciji, u glavi sanjara i idealista kakav je bio Marijan Crtalić, bilo je ispunjeno novim započetim projektom na kojem je radio. Njegovo zadnje javno istupanje, u Galeriji Događanja ove godine, bilo je o vlastitim snovima, njihovoj analizi i značenju. Novi put u samoistraživanje, u propitivanje jezika i što on znači u okviru društvenog konteksta. Koje je njegovo mjesto u ovom neprihvatljivom svijetu za tako osjetljivo biće kakav je bio Marijan?

Mnogi mu mogu zavidjeti na rijetkim osobinama. Jedna od njih je i pokazivanje iznimnog zanimanja za tuđi rad, ne samo likovni nego i književni, glazbeni. Htio je upiti što je moguće više informacija kako bi bio sigurniji u svojim nastojanjima da promijeni svijet. Bio je rado viđen gost na mnogim manifestacijama. Ponašao se kao svojevrsni istraživač na terenu, obilježen životnim metaforama: upisao je Primijenjenu, i to smjer metal – kao da je znao da će ta gradska Željezara biti nešto što će ga obilježiti, kao dijete zanimali su ga vlakovi, kao da je znao da će to biti kraj njegova životnog puta, posljednji su mu radovi bili proučavanje snova – kao da je znao da će uskoro zaspati... i tako niz slučajnosti za koje se sad pitam jesu li samo koincidencija ili nešto više.

Slikarstvo mu je darovalo gramatiku za stvaranje bolje slike svijeta, čiji su eksperimenti bili premosnica za brže rečenice i žešći obračun s grubom i Crti neprihvatljivom stvarnošću, a njegova umjetnost bila je samo komunikacija koju ostavlja budućim naraštajima i vremenima da nastave istraživanja. Taj gerilski umjetnik vrlo je jasno dao korake koje može slijediti svatko u potrazi za istinom (bilo da je ona subjektivna ili objektivna).

Biće gladno umjetnosti

Put ka jasnijoj slici svijeta polazi od opservacije sebe sama onako kako je to Marijan Crtalić činio prije dva desetljeća kad je prvi put uzeo kameru i snimao sebe: kad shvatimo tko smo u prirodi (naravi) stvari, možemo se prostrti svijetu pod noge kao biće gladno umjetnosti, željno ljubavi i potvrde. Njemu potvrde nisu izostale, o čemu svjedoče mnoge nagrade koje je dobio. A ni ljubavi! Jer svi o koje se Crta iole okrznuo znali su da je veliki altruist, zagovornik mijene, stvarni vjernik u umjetnost, koju smatra odgovornim mimezisom u svijetu koji je ionako velika obmana. A ne mora biti tako!

Njegove su poruke: ne možete me ničim potkupiti, ne možete me ucijeniti jer je moj moto – vječni buntovnik s razlogom! Bio je jedinstven društveno-politički arheolog, analitičar i prijatelja i umjetnosti, koji je shvatio da iako mora preživjeti, mora slijediti ono što je jače u njemu. Kroz vlastita usta borio se za pravo svakog umjetnika, na njegov rad i autentičnost. Bio je radnik kao i njegovi sugrađani desetljećima prije novonastalog stanja, bio je subjekt, a ne objekt jednoga minulog vremena.

Iako mu je nagrada značila ipak neku potvrdu, novac mu nije značio ama baš ništa. Novčani dio nagrade, koji bi drugom možda poslužio kao sredstvo za golu egzistenciju ili ulaganje u novi rad, Crta je jednostavno podijelio s prijateljima. Volio je umjetnost, ljude i život – imao je veliko srce koje nije moglo podnijeti toliko ljubavi koju je htio smjestiti u sebe, u vlaku s jednosmjernom kartom.

Dva su indikativna naslova u njegovu opusu: Moj život, moja umjetnost i Sanjam kako sanjam da ne sanjam. Lijepo sanjaj, Crta!