Vječni glumački dijamant

Nedavno preminuo Sean Connery, prema nekima najvažniji i najprepoznatljiviji škotski izvozni proizvod nakon viskija, nacionalni brend iliti zaštitni znak mnogo važniji i od Celtica i od Andyja Murrayja, osobito kad dožive poraze, bio je glumac uistinu jedinstvene, neponovljive i u histrionskom svijetu ni sa čim usporedive karizme. Bilo je dovoljno samo čuti njegov duboki i zvonki glas obilježen specifičnim izgovorom sh, pa da vam se u mislima stvori bogati izmaštani svijet, raskošni svijet fikcije koji se u Conneryjevu slučaju doimao posve stvarnim, gotovo opipljivim. U tom svijetu on je bio junak u kojeg se svatko mogao apsolutno pouzdati, postojana moralna vertikala, istodobno autoritet kojem se nije smjelo, a ni moglo proturječiti, niti bi to imalo ikakva izgleda za uspjeh, kao i očinska figura koja je i u najtežim situacijama znala što i kako poduzeti, odnosno što je najbolje za njega i one oko njega.

Sean Connery bio je omiljeni James Bond

Od berberskog zapovjednika Raisulija u izvrsnoj pustolovnoj drami Vjetar i lav Johna Miliusa, britanskog vojnika Daniela Drevota u remek-djelu Vjetar i lav Johna Hustona, preko ostarjelog i deluzioniziranog Robina Hooda u sjajnoj pustolovnoj romantičnoj drami Robin i Marian Richarda Lestera, mudrog i staloženog Vilima Baskervilskog u adaptaciji glasovita Ecova Imena ruže u režiji Jean-Jacquesa Annauda i Jima Malonea u De Palminim Nedodirljivima, koji su mu donijeli Oscar, do profesora Henryja Jonesa u Indiani Jonesu i Posljednjem križarskom pohodu, zapovjednika podmornice Marka Ramiusa u McTiernanovu Lovu na Crveni oktobar i doktora Roberta Campbella u također McTiernanovim Posljednjim danima raja, Connery je maestralno utjelovljivao junake veće od života kojima se bezrezervno vjerovalo. Ponajviše stoga što je u svakoj ulozi, bez obzira bila ona manja ili veća te sasvim pozitivna ili obojena i tamnijim nijansama, bio lik kojem se moglo darovati bezrezervno povjerenje, na koji se moglo s maksimalnom sigurnošću osloniti.

Zahvaljujući čvrstoj tjelesnoj građi, za koju je bilo zaslužno i to što je u mladosti bio i bodybuilder, i zidar, i fizički radnik, i spasilac na plaži, ali i časnik britanske ratne mornarice, laštilac mrtvačkih sanduka, model na akademiji likovnih umjetnosti i još ponešto, kao i prirođenoj muževnosti koja je po potrebi bila i prijeteća, dubokom glasu, prirodnom autoritativnom gardu i urođenom šarmu sa sugeriranom autoironijom, Connery je mogao biti uvjerljiv u nizu uloga. I kao s psihotičnim stanjem voljene žene suočen Mark Rutland u Hitchcockovoj Marnie, i kao ljubomorni kralj Artur u osrednjem Prvom vitezu Jerryja Zuckera, i kao iskusni bivši zatvorenik u akcijskom hitu Hrid Michaela Baya, i kao iznimno šarmantan kradljivac umjetnina i ljubavnik četiri desetljeća mlađe Catherine Zeta-Jones u mediokritetskoj Klopci Jona Amiela, i kao hiroviti povučeni književnik iz naslova drame U potrazi za Forresterom Gusa Van Santa. Napokon, i kao znameniti fikcijski pustolov Allan Quatermain u neuspjeloj adaptaciji kultnog stripa Družba pravih džentlmena genijalnog čudaka Alana Moorea, tijekom realizacije kojeg je došlo do Conneryjeva ozbiljnog sukoba s redateljem Stephenom Norringtonom, te se zbog toga i nezadovoljstva smjerom u kojem se kreće filmska industrija odlučio povući.

Dakako, i kao agent 007 James Bond, lik kojeg je s intrigantnom crtom nasilnosti i sadizma tumačio sedam puta, no kojeg nikad nije prigrlio, iako ga je upravo Bond proslavio u tolikoj mjeri da je i danas amblematska bondovska figura i etalon s kojim se uspoređuju svi kasniji interpretatori tajnog agenta s dozvolom za ubijanje.