Tiha poetska bdjenja

I dok nas vrijeme troši, mi se opiremo tražeći ravnotežu u egzistiranju svakodnevice koja vrluda, jer joj izmiče stabilnost, i tako se zaplećemo u bizarne i neočekivane paradokse u kojima ne prepoznajemo dvostrukosti našeg bića. Tu ne pomaže ni raskoš imaginacije, jer smo blokirani svakovrsnim zabranama. A onda se pojave osobnosti koje sve to osvijetle drugim, poetskim osvjetljenima. I tada se na sceni neuravnoteženoga i nemilostivog Života pojavi pjesnik i obnavlja „dodire svjetlosti“. Upravo to je u svojoj novoj knjizi pjesama Svjetlokazi osmislio pjesnik Tomislav Milohanić, poznati istarski i hrvatski pjesnik, prozaik i putopisac. Pjesnikova imaginativna memorija razotkriva, razmiče istarske kunfine i autentičan istarski, čakavski izričaj: „Zagreben malo dimbje spod kore / Zadaje ditinstvo na smličak i dibju lozu“ (Zagreben malo dimbje spod kore).

Tako se taj osebujni, slojevit i slikovit čakavski idiom gnijezdi u zavičaju djetinjstva. Blagotvorna pripadnost uspomenama i sjećanjima na mirise djetinjstva (kad nam se čini da bismo mogli dohvatiti dugu / babin pas), pomaže nam da živimo život osmišljenog jezika: „fundarin šterne / mojega srca / skuplja zlatne fundaće / z vruje pijen verše / i šire se šire / za zgoron umire / sve svitlije mać (Zlatne fundaće).

Pjesnik Tomislav Milohanić podijelio je svoju zbirku Svjetlokazi u šest simboličkih, metaforičkih ciklusa da se škurina koja raspinje čovjekoljublje lakše podnosi: Za staknuti oganj, Slapovita šutnja, Umjetnikov put križa, Sonetni adventski vijenac, Iskrenje i žuborenje, Svjetlokazi. U ovoj raskošnoj izloženosti pjesama pjesnik je našao „kus sebe i deboto cilega“. On u nijansama živi život materinskoga, čakavskog jezika: „Za ča je dite rojenu zviklo, / A najlipši cvit reste z kamenja?“ (Tri bote ča).

I u razgranatom svijetu štokavskog idioma naš pjesnik je „meštar ud versi“. Njegove poetske želje „oblijeću svjetiljke nadahnuća“ u kojem „ni čuđenja nisu netragom odnesena“ (Tapkaju djetinjstva). Ono po čemu je Tomislav Milohanić nedvojbeno svoj njegova je ustrajna žudnja za bivstvovanjem u kojem će prevladati sklad čovjekoljublja nad kojim će bdjeti blagoslov Stvoritelja. Pjesnikov fedeistički odnos prema mijenama svijeta njegovo je duhovno uporište, njegova poetska čarolija ravnoteže. Bilo da je riječ o pregnantnim dosezima haiku-pjesama („na zategnutu strunu / između zvona i bola / zacvrkuta ptica“) ili o imaginativnoj harmoniji soneta („svak se sebi vraća svome ognjištu / zapaliti oganj razgrnuti tminu“ (Svjetlo u noći), pjesnik Tomislav Milohanić, svjestan „isukanih oštrica plača“, kad vrijeme  ruje i „nagrize nerođene žudnje”, pronalazi silinu imaginacije što dopušta živjeti život koji bi usprkos „kmicama i škurinama“, mogao biti lijep: „prvi odsjaj rose / rosio te radošću / i novom dozom odlučnosti / da sunce na rame baciš / i zapjevaš pod oblacima“ (Da zapjevaš pod oblacima).