Svatko mora pronaći vlastiti ritam

U Galeriji Matice hrvatske prvu samostalnu izložbu nedavno je održala zanimljiva mlada slikarica Alba Miočev. U njezinu radu već se sada jasno nazire prepoznatljiv slikarski rukopis te zanimljiva imaginacija, pa stoga nimalo ne iznenađuje da ju je savjet Galerije Matice hrvatske odlučio uvrstiti u ovogodišnji izlagački plan. Ipak, Alba je najpoznatija po brojnim velikim muralima što ih je izradila u Hrvatskoj i u susjednim zemljama. Slikarsko obrazovanje započela je u Školi primijenjene umjetnosti u Zadru, a nastavila na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Radovi izloženi u Galeriji Matice hrvatske zapravo su dio njezina diplomskoga rada čija je obrana odgođena za sljedeću godinu zbog svima nam poznate trenutne situacije. Otvaranje Albine izložbe u Galeriji Matice hrvatske – održano uz pomno pridržavanje epidemioloških mjera – bilo je odlično posjećeno, a dojmovi više nego dobri.

Snimio Juraj Vuglač

Izložbu ste naslovili U međuprostoru, a, ukoliko se dobro sjećam, u pripremama za ovaj ciklus koristili ste i pojam liminality. Iako ima više značenja, taj pojam u nekom širem smislu označava stanje između jedne faze i one druge, stanje često označeno kao nesigurno. U antropologiji se često rabi kao termin za trenutak između procesa obreda i završetka obreda, primjerice čina inicijacije. Što je to liminalno, odnosno, u kakvu se to međuprostoru motivi na radovima nalaze?

Ideja za slikanje ovih motiva došla je spontano, čak bih rekla i slučajno. Volim provoditi vrijeme sama, zanimljivo mi je promatrati ljude i mjesta te pokušavati pronaći pripadni oblik i boju okolini koja me potakne na razmišljanje ili u meni izazove nekakav novi osjećaj. Motivi koje sam naslikala scene su na koje sam nailazila prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti. Nikad nisam išla nešto ciljano dokumentirati; sve su to objekti koje većina ljudi ili ne zapaža ili to čini tek periferno. Zapravo, ne osvješćuje ih. U današnje ubrzano vrijeme čovjek rijetko promišlja ono što vidi ili ono što mu se događa, psihički i fizički. Zapravo, vrijeme kad možemo bez ikakve grižnje savjesti uživati u neradu najčešće je vrijeme tranzicije, putovanja, odnosno nešto što bih nazvala međuprostornim vremenom. To je vrijeme u kojem se sve nakratko zaustavi, baš kao i objekti na ovim mojim slikama. U početku su me najviše privlačile boje tih motiva, njihovi oblici i osjećaj mira kojim odišu mjesta gdje su predmeti što ih slikam ostavljeni. Svidjelo mi se kako priroda preuzima i daje novi oblik odbačenim predmetima, podsjećajući me na činjenicu da nikad ništa ne stagnira i da je promjena uvijek prisutna, čak i ako smo tek pasivni promatrači. Ovaj figurativni ciklus slika nastao je svojevrsnim spajanjem referencija: mentalnim kolažiranjem kao i doslovnim prenošenjem motiva na platno. Ubuduće bih se htjela više usredotočiti na slikanje/dočaravanje samih osjećaja što ih u promatrača takvi prostori izazivaju.

Izložili ste ulja na platnu, ali u zadnje vrijeme sve više se bavite zidnim slikarstvom, tzv. muralima. Zbog čega? I postoje li razlike u likovnom pristupu između štafelajnog slikarstva i slikanja murala?

Najraniji trenutak što ga se sjećam u vezi s oslikavanjem zidova bio je kada sam imala desetak godina. Vidjela sam neke murale i tada sam prvi put pomislila da se time želim ozbiljno baviti. Od tog trenutka nisam prestala razmišljati o slikarskom stvaranju. Sve vrijeme školovanja razmišljala sam da želim raditi murale, ali nisam bila sigurna što. Balansirala sam između digitalne umjetnosti i slikarstva, a na trećoj godini studija iskristalizirala mi se vizija kakvim stilom želim slikati pa sam tada i krenula s oslikavanjem zidova. Na zidu primjenjujem sličnu tehniku kao i u štafelajnom slikarstvu. Važna mi je sloboda poteza, baš kao i na platnu. Voljela bih da i murali i slike na platnu odišu istim duhom. Ipak, slikanje u atelijeru apsolutna je suprotnost slikanju u javnom prostoru. Intimnije je i sporije, sam si sa svojim mislima i uglavnom si sam sebi kritičar, ali podjednako volim i jedno i drugo. Slikanje na platnu i skiciranje gledam kao temelj i filtriranje, neku vrstu dnevnika, a zatim dolaze murali.

Da, razlika je itekako vidljiva. Intiman prostor atelijera nasuprot javnim prostorima. Murali u javnosti komuniciraju i sa slučajnim prolaznicima koji ne posjećuju galerije. To je zacijelo velik izazov i rizik, ali na taj način stvarate raznolikiju publiku i veću vidljivost.

Oslikavanje zidova svakako je izazovnije. U fizičkom smislu mnogo je zahtjevnije, ali istodobno – a to mi se osobito sviđa – uvijek donosi nova poznanstva. Većina muralista koje sam upoznala jako su pristupačni i otvoreni ljudi. Nikad mi nije bilo neugodno pitati ih za savjet. Iako je to naporan posao, sve djeluje dosta opušteno. Uvijek mi je drago čuti komentare promatrača i prolaznika dok radim na zidu. Kada se slika izloži u galeriji, ljudi ciljano dolaze gledati radove, dok su murali nešto što se vidi slučajno pa su i komentari takvi: iskreni, brzi i bez previše mentalnih barijera. A i publika je neusporedivo raznolikija. Veseli me ukoliko nekoga potaknem na razmišljanje, ili da moj rad na zidu posluži nekomu kao inspiracija. Smatram da je bitno da umjetnost bude dostupna svima. Odrasla sam u Zadru, gdje nisam imala priliku posjećivati velik broj galerija. Na (ne)sreću, postoji Internet, gdje sam, zapravo, i vidjela najviše umjetnosti u to doba. Slike na zidovima uvijek su mi davale nadu jer shvatiš da nije važno gdje se nalaziš ni koliko je grad/mjesto kulturno razvijeno; možeš u bilo kojem trenutku nešto smisliti i naslikati.

U posljednje se vrijeme, koliko zapažam, zidno slikarstvo u Hrvatskoj poprilično afirmiralo i sve je više natječaja i narudžbi. Kakva su vaša iskustva?

Slažem se. Situacija se poboljšala i festivali murala postaju sve popularniji. Ponudu za većinu murala što sam ih napravila dobila sam posredovanjem Instagrama jer tamo objavljujem najviše svojih radova i komunikacija je najbrža. Velika je razlika između ciljanih narudžbi i oslikavanja zida u sklopu festivala. Kod narudžbi se događa da ljudi često uopće ne pogledaju portfolio niti su upoznati sa stilom umjetnika. Naravno, ovdje je riječ o određenoj vrsti primijenjenoga slikarstva jer su to uglavnom narudžbe povezane s promidžbom ili pak uređenjem prostora, ali mislim da bi se mišljenje umjetnika moralo više uzimati u obzir. Što se tiče natječaja, nemam previše iskustva jer sve što sam radila bilo je na poziv ili po dogovoru. Osobno, draža mi je izravna komunikacija s osobama koje su nadležne za određeni zid/prostor, iako su i natječaji odlična stvar jer pružaju priliku većem broju autora.

Proveli ste neko vrijeme na rezidencijama u inozemstvu. Razlikuje li se odnos naspram umjetnosti u, primjerice, Njemačkoj ili Irskoj od onoga u Hrvatskoj? Koliko su ti boravci utjecali na vaš rad?

U Njemačkoj sam radila za umjetničku rezidenciju GlogauAir u sklopu prakse Erasmusa i tu sam više znanja stekla o uzornoj organizaciji nego o slikarstvu. Berlin je grad koji obiluje galerijama i umjetnost je sveprisutna. Katkada je od takve zasićenosti teško procijeniti kvalitetu, ali svi imaju priliku izraziti se i pronaći publiku. Za mene je to više bilo doba promatranja i izazov, gdje sam učila prilagoditi se novoj sredini. U Sjevernoj Irskoj, u Belfastu, provela sam semestar također kao studentica putem Erasmusa na Sveučilištu Ulster i mislim da sam tamo stekla mnogo novih radnih navika. Počela sam više cijeniti skiciranje i vrijeme koje provodim sama. Rezidenciju u Portugalu nažalost je nakon pola mjeseca boravka prekinula pandemija, ali to mi je također bila drago iskustvo, iako i pomalo stresno. Mislim da je bitno odmaknuti se s vremena na vrijeme od rutine i ne baviti se samo slikarstvom. Ono što mi se sviđa kod rezidencija jest to da u novoj sredini stječeš i novu energiju povezanu s tim mjestom, a ujedno si usredotočen i na stvaranje. Život s drugim umjetnicima zanimljiv je jer ti približe svoj način stvaranja, ne samo promatranjem i razgovorom o radu nego i cjelokupnom dnevnom rutinom. Na taj način stječeš jasniju predodžbu o vlastitom stvaralaštvu. Inače sam jako samokritična i ne znam je li to neki naš mentalitet da podcjenjujemo vlastite mogućnosti, ali iz mog iskustva i iskustva kolega koji su boravili u inozemstvu, stanje kod nas i nije tako loše. Studiji i rezidencije izvan Hrvatske sigurno imaju više mogućnosti i bogatije su opremljeni, a program je bolje koncipiran, što daje veću sigurnost studentima po završetku studija. Način rada često je opušteniji, ali to ne mora značiti da nužno pozitivno utječe na stvaranje. I pod pritiskom mogu nastati sjajne stvari. Uostalom, svatko mora sam naučiti pronaći vlastiti ritam.