Suptilno o odljuđenosti našega doba

U svakodnevnom iščekivanju stegovnih mjera i podataka o broju žrtava pandemije COVID-19 u Centru za kulturu Histrionski dom u Zagrebu 16. listopada počeli su IX. Bobijevi dani smijeha. Posvećeni zlatnom histrionu, glumcu Bobiju Marottiju, dani su, s obzirom na ozbiljnost situacije izazvane globalnom pandemijom, započeli (ne)očekivano; smijeh je zamijenila najozbiljnija ljudska tema – ljubav. U režiji Zorana Mužića izvedena je drama Gle, kako dan lijepo počinje Zvonimira Bajsića (1925–1987).

U naslovnim su ulogama Zlatko Ožbolt i Barbara Vicković  / Izvor Histrioni

Bajsić je hrvatski književnik, scenarist, redatelj i prevoditelj. Autor je radiodrama Laku noć, Leno, Mekana proljetna zemlja, Varalice, Čuvajte se subote, Lice iza stakla, Prijatelji, Gle, kako dan lijepo počinje, Gospodo, čovječanstvo je umorno, Ne, Slike iz života jednog radio-dramaturga, koja je i posljednja njegova drama. Režirao je više od dvjesto dokumentarnih i igranih radiodrama – za njih je dobio najuglednije svjetske radiodramske nagrade: Prix Italia, Ondas, Prix Futura... – zatim filmove i televizijske drame: Sumorna jesen, Na taraci, Za njegovo dobro, Mojsije od maloto mesto, Hej Joe, Gle, kako dan lijepo počinje...

U drami Gle, kako dan lijepo počinje dvije osamljene osobe, žena i muškarac, na pragu takozvane treće životne dobi, upoznaju se na mjestu gdje se ne očekuje susret takvih ljudi – on pod balkonom, a ona na balkonu – kao u kakvu romantičnom romanu. Žena je udovica, topla i nježna, a on profesor s ambicijom zavodnika. „Lirski, emotivan, duhovit i nježan susret zbiva se na rubu Zagreba, negdje u novogradnji, 60-ih godina dvadesetog stoljeća“, kako je u afiši predstave zapisao redatelj Zoran Mužić. Nažalost, susretnu se „prekasno za novi početak i prerano za odustajanje od nade“.

Tekst koji je 1974. napisao Zvonimir Bajsić zvuči kao da je napisan danas. Mjestimice čak i kao da nije napisan, nego da ga izgovaraju obične osobe kao sažetak i bilancu svojih ljubavlju siromašnih života. Predočavajući odnos žene i muškarca Bajsić je na minuciozan i suptilan način prikazao odljuđenost našega doba, bešćutnost i okrutnost toga doba prema suvremenom čovjeku i njegovim emocijama. Anticipirao je i preduhitrio sadašnjost prije nego je suvremeni čovjek mogao sagledati kompleksne posljedice odljuđenosti i emotivne pustoši, kakvima ih čini agresivno globalističko i hedonističko doba. Kojemu čovjek sve više robuje i kojemu je podredio smisao i sreću vlastite egzistencije.

Nasuprot egzistencijalnoj tjeskobi i kompleksnosti, Bajsićevu dramu redatelj Mužić ne iščitava i ne vidi kao monokromnu sliku suvremenoga doba – ne pridaje važnost posrtajima i potonućima našega doba, koji često ne uvažavaju ni logične odgovore na jednostavna pitanja – nego je, kao i dramatičar, smješta u realistični i urbani prostor Zagreba. Likovi Bajsićeve drame su, piše Mužić, „amblematska lica Grada, nisu nipošto rubni karakteri“, oni „prizivaju samo srce Zagreba, njegov nježni i gostoljubivi duh i nesebičnu upućenost na njega“. Zato u redateljskim rješenjima ustrajava na prepoznatljivim situacijama, uobičajenim simbolima i emocijama, potencira logična i groteskna rješenja „scenske igre o ljubavi i samoći“.

Takvim čitanjem i predočavanjem drame Gle, kako dan lijepo počinje Mužić je čini prepoznatljivom publici željnoj optimizma i bliskosti. Tako slijedi repertoarni kontinuitet Glumačke družine Histrion, koja je u hrvatskoj teatarskoj sadašnjosti i zaštitni znak zagrebačkih tema i sadržaja, ali i prepoznatljivoga zagrebačkog i pučkog teatra, koji u vrijeme slijeđenja pomodnih teatarskih trendova čuva kontinuitet sveukupnoga hrvatskog kazališta. Dakle, Mužić, ako pomalo i osiromašuje kompleksnost dramatičara Bajsića, ni u kojem ga trenutku ne udaljava od publike. Naprotiv! I to radi, što je itekako bitno, redateljski precizno i kreativno, što se osobito prepoznaje u igri dvoje glumaca; Barbare Vicković i Zlatka Ožbolta.

Slijedeći redateljevu koncepciju, njegovo inzistiranje na bogatstvu emocija i detaljima, Zlatko Ožbolt, a osobito Barbara Vicković, nude zanimljiva glumačka rješenja lišena uobičajenih glumačkih manira i izvedbenih klišeja takozvanoga modernog kazališnog izričaja. Izričaja koji je umjetnost glume srozao na glumačku beznačajnost i glumce pretvorio u izvođače radova modernih redatelja kojima je efekt važniji od glumačke igre i svake kazališne zakonitosti kakvu zahtijeva dramaturgija komada i dramaturgija glumačkoga lika.

Dakle, Barbara Vicković i Zlatko Ožbolt svoje uloge igraju kako glumci to moraju raditi, jer to ne rade kako to radi većina izvođača glumačkih radova u takozvanim inovativnim predstavama modernih redatelja, koji u svojim predstavama opterećenima neumjetničkim koncepcijama sputavaju kreativni glumački trud, a pogotovo ne uvažavaju publiku. Takav pristup ulogama, nekima nemoderan, anakron, vraća smisao glumačkoj umjetnosti i izvornom smislu kazališne umjetnosti, koja će, bez obzira na pomodnu agresivnost, trajati duže od svake mode.

Uspješnosti predstave pridonijeli su kostimi Elvire Ulip, scenografija Enesa Hodžića i osobito glazba Arsena Dedića.