Roman o glazbi i ljubavi

Portugalski književnik Afonso Cruz (1971), ilustrator i redatelj animiranih filmova, skladatelj i glazbenik, autor tridesetak književnih djela, dobro je poznat hrvatskoj publici, najviše po romanima Kokoschkina lutka (2010), o ljubavi slikara Oskara Kokoschke i slikarice i skladateljice Alme Mahler, za koji je dobio Nagradu EU za književnost 2013, i po romanu Cvijeće (2015), za koji je primio nagradu Fernando Namora 2016.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2020,
s portugalskoga preveo Dean Trdak

Neki od protagonista Kokoschkine lutke pojavljuju se u na hrvatski nedavno prevedenu Cruzovu romanu iz 2016. Ni svi kitovi ne lete: Isaac Dresner, Židov koji je počeo šepati na lijevu nogu opterećen sjećanjem na pogibiju najboljega prijatelja u Drugome svjetskom ratu, i koji u Kitovima drži knjižaru Poniženi & Uvrijeđeni i nakladničku kuću Euridika, ili Tsilia Kacev, Židovka, slikarica koja dobiva stigme, uz oživljavanje sjećanja na Bonifaza Vogela, vlasnika prodavaonice ptica ili Zsigmunda Vargu, milijunaša koji želi izvagati ljudsku dušu vagom. Neki od elemenata Cvijeća čine i razbijene kockice narativnih i protagonističkih linija tek objavljena romana u poetskom i igrivu prijevodu s portugalskoga Deana Trdaka, spajajući dirljivu priču o ljubavi s evokacijom i drukčije narativno oživljenom psihologijom pamćenja te društvenom kritikom političkih manipulacija, u kojoj se istražitelj odzrcaljuje kao književnik.

U središtu je romana priča o Eriku Gouldu, američkom jazz-pijanistu koji živi u Parizu šezdesetih godina 20. stoljeća. Roman ne donosi atmosferu pariških jazz-klubova nego Gouldovu ljubavnu patnju nakon što ga je jednoga dana iznenada napustila voljena žena Nataša Zimina, bez ikakva traga, bez oproštajnoga pisma, bez poruke. Strastvena želja da mu se najdraža osoba vrati vodi protagonista u razne neurotične i psihotične impulse (neprestano telefoniranje u prazni stan, pisanje poruka u bocama, zapostavljanje druženja s vlastitim sinom…). U tu, ljubavnu narativnu liniju, ispričanu iz trećeosobne perspektive, upleće se još jedna, ona špijunska, u središtu koje je želja CIA-e da slavnoga pijanista uključi u svoje planove, da postane jednim od ambasadora jazza i da usred Hladnoga rata sudjeluje u koncertima iza Željezne zavjese kako bi se mladi ljudi s istoka koji slušaju klasičnu glazbu preobratili u ljubitelje jazza te se tako poboljšala „međunarodna percepcija SAD-a i omogućila njegova pobjeda“, zbog čega je Gould prisiljen održavati koncerte u Sovjetskom Savezu i Beogradu.

Narativno i strateški bolje od toga nagoviještena političkoga trilera u romanu je izvedena priča o Gouldovu jedanaestogodišnjemu sinu Tristanu (s imenom preuzetim iz srednjovjekovne priče o Tristanu i Izoldi s motivom nesretne, nemoguće ljubavi), koji luta ulicama da bi zaboravio osamljenost, a susreće se s neobičnim, većinom starijim i siromašnim ljudima.

Razlomljen i ponekad razvučen roman zato je možda bolje od praćenja narativnih strategija i proznih struktura „otključati“ kao priču o glazbi i umjetnosti. U njemu se, naime, prepleću dvije temeljne sinestezije, i kao psihički poremećaji i kao pjesničke figure: i jazz-glazbenik, otac Erik Gould, i dječak, sin Tristan Gould, imaju sinesteziju, pojavu u kojoj se podražaji primljeni u području jednog osjetila doživljavaju u području drugoga. Gould, prožet glazbom cijelim bićem, doslovno vidi glazbu svuda oko sebe, a Tristan, prožet strahom i roditeljskom ostavljenošću, vidi emocije kao ljudske figure, najčešće družeći se s nepostojećom staricom, koja simbolizira dječakovu obuzetost smrću.

Preplet stalnih slika duše, tj. psihe, pjesničkih figura, metafora, bogatih slika, igre riječima, pjesničkoga ritma moguće je povezati s blues/roots-glazbom, kojom se bavi Afonso Cruz, s tzv. plavim notama, s čime povezujem i naslov romana Ni svi kitovi ne lete. U strukturi romana, naime, zapažam elemente bluesa, nastala u afroameričkim zajednicama, koji se temelji na uporabi plavih nota i strukturi od najčešće dvanaest taktova koji se ponavljaju, uz poveznicu s korijenima u duhovoj glazbi i himnama. Plave ili savijene note, sniženi treći, peti i sedmi ton durske ljestvice, naime, prisutne su u kontra­punktnoj strukturi romana. Kao i blues, preteča jazza, i ovaj je roman temeljen na naglašenome emotivnome predznaku, manje na narativnome, i tematizira život svakodnevice, od tuge do ljutnje te nejednakosti i ljubavne čežnje, uz pomalo humoristične životne situacije. Rezultat je snažan melankoličan prizvuk, podcrtan roots-glazbom, poveznicom sa siromašnim i ranjivim skupinama te poetskim i filozofskim konotacijama, npr. s Goetheovim Faustom.

Negdje prije sredine ove neobične knjige (na 124. stranici) duge 280 stranica, koja okončava erotskim Gouldovim porukama ženi skrivenima u boci, razotkriva se i poveznica s knjigom Moby Dick: „ – Znači, kit je ono za čim se najviše žudi? Zašto? – Ne znam, sir, ali kao da je u pitanju Bog. Ishmael je kitolovac. Mislim da je ideja da ulješura, predmet žudnje, želi biti uhvaćena i moli onoga tko ga hvata da ga nazove. – Da telefonira kitu? – To ima veze s Gouldom, on stalno telefonira Nataši Ziminoj.“

Kao što se američki književnik Herman Melville služi arhaičnim i melodioznim jezikom, tako i Afonso Cruz stvara emotivne pjesničke slike i filozofeme zasnovane na sinestezijama, priviđenjima, utvarama, a sve kako bi Erikova ljubav prema ženi Nataši, Ruskinji, prerasla u ljubav i prijateljstvo prema (sveznačnom) sinu Tristanu, koji se napokon oslobađa straha i osamljenosti – pronašavši ljubav prema ocu, uz Rilkea i Satieja.