Rastanci u crnini koji najviše bole

Pucnjevi u zoru.

Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena

beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.

Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.

Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,

industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.

Bez svijesti. Izbatinani prljavim armijskim čizmama u

koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepoočnice.

Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…

Minus sedamnaest. Proboji vojnika na

studeni bijele mjesečine, blatnim kukuruzištima.

Zapomoganja suboraca iz minskih polja.

Jauci. Ah, ti jauci me prate ko napušteni seoski psi.

Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.

Kopanje vlastitih raka.

Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja

birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.

Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih

liječničkih duša u bijelim kutama kliničkih ustanova.

Hodnicima u kojima  strahovi igraju valcere. Gospodare.

Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.

I nadmeno pokazuju strane  svijeta.

Oni  su uvijek tu.

Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.

Mirisi spaljenih tijela iz rovova.

Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,

dugmad na pamučnim košuljama.

Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.

Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja. Traume.

Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.

Zastave spuštene na pola koplja.

Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.

Il Silenzio.

Rastanci  u crnini koji najviše bole.

Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.

Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.

Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika

u podrumskim bolnicama,

urlicima prerezanih grkljana,

jezivim povicima silovanih žena.

Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,

plemeniti Šufflayu,

kardinalu iz Krašića?

Recite mi,

zar je zemlja svu krv već upila,

rasute kosti u pepeo pretvorila?