Primat riječi

Mišljenje da je naše doba nesklono poeziji zastupaju krugovi koji se nikad nisu zanimali za liriku. Kulturni život svjedoči drukčije: znatan je broj pjesničkih zbirki, nagrada, antologija, radioemisija i knjiga o poeziji. Sklonost pjesništvu temelji se na uvjerenju da se ekspresivna funkcija jezika iskazuje primatom autonomne riječi. To uvjerenje ima svoju povijest. Potražio sam stare tekstove koji se malokad citiraju, a u nekim zemljama nisu ni poznati. Svakako se mogu i kod auratičnih pisaca doživjeti iznenađenja.

Čitajući Pascalovu zbirku aforizama i razmatranja Misli (objavljena posmrtno 1678) naišao sam u aforizmu X/32 tvrdnju da jedna te ista izreka mijenja smisao ako se mijenjaju riječi. U meni poznatoj literaturi o francuskom filozofu i prirodoznanstveniku nisam našao tumačenje koje bi ga svrstalo među preteče modernog shvaćanja poezije. Ali upravo se takva interpretacija čini opravdana.

Preteče modernog
shvaćanja poezije

Put naime vodi do velikih pjesnika dvadesetog stoljeća. Kao svjedoke odabrao sam, prema vremenskom slijedu, Hofmannsthala, Valéryja, Benna i Eliota. Povezuje ih – u teoriji i u pjesmama – izrečena misao da poezija sadrži ekstaze i u isti mah konstrukcije. Oko dvije stotine i pedeset godina nakon Pascala njegov je zemljak Mallarmé izrekao srž naše tematike. Kad mu je slikar Degas, njegov prijatelj, rekao da mu ne uspijeva napisati pjesmu premda ima mnogo ideja i motiva. Na to mu je Mallarmé odgovorio: „Pjesmu ne tvore ideje, nego riječi.“

Gottfried Benn

Hofmannsthal, po akademskoj struci romanist, možda je poznavao tu anegdotu, a pjesnička djela Francuza sigurno. U godini njegove smrti (1898) održao je predavanje s naslovom Poezija i život, u kojemu je blistavim stilom i bogatom argumentacijom vjerojatno nehotice potvrdio Mallarméov odgovor Degasu. Mnogi kritičari, piše Hofmannsthal, brbljaju o poeziji navodeći životne prilike, biografske podatke, narav ličnosti i njezina raspoloženja. To, međutim, nije put koji vodi istinskom pristupu pjesništvu. Izvor poezije samobitne su riječi, pa pjesma nastaje kao spajanje slogova, riječi, rečenica. „Iz poezije ne vodi neposredan put u život, kao što život ne vodi u poeziju.“

Hofmannsthalov esej svojevrstan je manifest moderne lirike, a možda čak i s retrogradnošću. Jer o individualnoj osjetljivosti za zvukovnu autonomiju, recimo od Shakespearea do romantičara, nemamo pouzdane podatke. Baudelaire, Rimbaud i Verlaine svakako su krčitelji putova prema apsolutnoj riječi. Nekoliko ranijih generacija bilo je zaokupljeno raspravama o koristi ili šteti normativne poetike.

Paul Valéry / Izvor Wikipedija

Valéry je misaono posve na Hofmannsthalovu tragu kad u eseju Čista poezija (1928) zaziva usporedbu lirike s glazbom. Umjetnost tonova u stalnoj je prednosti pred pjesničkim stvaralaštvom jer je po svojoj naravi apstraktna, utemeljena samo na uzajamnim odnosima melodije, harmonije i ritma. Treba poželjeti pjesmama da budu ustrojene poput muzičkih elemenata. To bi im zajamčilo slobodu i unutarnju arhitekturu. Ukratko, neovisnost riječi.

Stalno prisutan Poe

Zanimljivo je da je francuski pjesnik u prvom sačuvanom mladenačkom eseju (O književnoj tehnici, 1889) već izrazio tu težnju pozivajući se na američkog pjesnika i pripovjedača Poea. On je poetski matematičar, tvrdi Valéry; svojim je tekstom Filozofija kompozicije izložio kako se svjesno rabi jezična građa. Namjera mu je bila da pokaže kako je tjeskobna pjesma Gavran, koja doista pobuđuje emocije, zapravo niz smišljenih postupaka, rezultat tehnike. Stoga i Valéry ističe umjetničku tehniku.

Treba napomenuti da Poea kao „tehničara“ navode i Eliot i Benn. Godine 1948. objavljen je Eliotov esej Od Poea do Valéryja, a tri godine poslije Bennovo predavanje Problemi lirike na slavnom sveučilištu u Marburgu, koje povezuje Eliota s Bennom. Angloamerikanac je prije Prvoga svjetskog rata radi proučavanja jedne specijalističke filološke teme boravio u tom gradu, uostalom kao i mladi Huxley. Treba dodati da je nakon rata u Marburgu nastalo jedno od najvažnijih djela suvremene filozofije, Heideggerova knjiga Bitak i vrijeme.

Izuzmemo li Hofmannsthalov bitni iskorak, krećemo se u trokutu Valéry, Eliot, Benn, u kojemu je, na ovaj ili onaj način, stalno prisutan Poe. Na redu je Eliotov esej. Iznenađuje u njemu što autor ni pjesmu Gavran ni popratni teoretski tekst na smatra osobito važnim doprinosima; a to je i općenito prosudba na angloameričkom području. Fascinacija u Francuskoj tumači se kao neobična zabluda, izazvana možda manjkavim poznavanjem engleskog jezika u Baudelairea, Mallarméa i Valéryja. (Eliot upozorava na to da je Mallarmé doduše bio nastavnik engleskog jezika, ali da njegovi priručnici za učenike pokazuju da nije bio posve kompetentan.) Francuska idolatrija Poea temelji se po Eliotovu sudu na potrebi da se nađe autor koji će potvrditi mišljenje da je čin stvaranja zanimljiviji od pjesme same. Valéry je tu misao osobito isticao.

T. S. Eliot

Bennovo marburško predavanje ne osvrće se na Eliotov esej, premda njemački pjesnik uzgred spominje Poea. Bennov drugi jezik bio je francuski, a mnogi njegovi eseji svjedoče o frankofiliji. Međutim, govoreći o njemu, ne napuštamo Eliota. Naprotiv. Prikazat ću poslije posredni dijalog između dvaju autora. Benn spominje Eliota, a ovaj pak u svom fundamentalnom eseju Tri glasa poezije (1953) opsežno razmatra Bennovo predavanje, koje je tada već bilo dostupno u obliku brošure.

Eliot je tekst čitao u originalu; znao je izvrsno njemački. No zasad ostajemo u Marburgu. Benn na duhovit i originalan način izlaže svoju temeljnu tezu koju je zastupao već u prvim zbirkama pjesama (1912/1913), u doba kad Valéryja i Eliota nije mogao poznavati, a za Poea očito nije mario. Svoje uvjerenje sažeo je u predavanju krajnje sažeto: „Pjesma se proizvodi. Kad iz stihova odstranite raspoloženja, tad je sve što ostaje možda prava pjesma.“ Znakovito je, ustvrđuje autor, da su mnogi zastupnici moderne lirike, još od Baudelaireova razdoblja – ujedno i esejisti ili komentatori; među pripovjedačima i dramatičarima novijeg vremena teško je naći pisca koji je iznimka. (Shawa i T. Manna Benn ne spominje.)

Hugo von Hofmannsthal / Izvor Wikipedija

Francuzi su u devetnaestom stoljeću poveli, ističe Benn. Nakon Baudelairea, Verlainea i Rimbauda došla je sljedeća generacija: Apollinaire, Valéry, pa nadrealisti na čelu s Bretonom. U Njemačkoj se, nešto ranije, pojavio ekspresionizam, a kao njegov eksplozivni derivat dadaizam. U Engleskoj bitna uloga pripada Eliotu i Audenu.

Većina tih autora spaja otklon od romantičkog pjesništva emocionalnosti. Moderni su liričari (a tu Benn spominje i sebe) „konstruktori“ kojima je zazivanje asocijativne snage riječi temeljna težnja. Jedna jedina riječ, na primjer plavo ili plavetnilo, može obuhvatiti bezbroj slika: nebo nad Itakom, sprudove južnopacifičkih otoka, kamen megalita, vjetar koji šumori u drveću maslina, dim koji se nadvija iznad teogonija – u svemu tome živi vječnost. No te slike su montažne tvorbe samotnika koji svojom pjesmom ne mobilizira javnost, kojemu je strana svaka tendencija, ali i svjetonazorska transcendencija. Moderni lirski glas pruža apsolutnu poeziju, monološku, oslonjenu samo na fascinacijsku snagu stiha.

Bennova poetika samotnoga glasa vraća nas Eliotu, njegovu spomenutom eseju o trima glasovima poezije. Prvi je glas pjesnika koji govori „sam sebi ili – nikomu“. Tu je Eliot u skladu s Bennom: glas je monološki. Drugi glas autor definira kao dijaloški: obraća se nekoj neznanoj javnosti; a treći je glas povjeren dramskim likovima, koji govore svojim jezikom, onako kako to zahtijeva radnja.

Otvorena tekstura

Što dakle Eliot kaže o Bennovu predavanju. „Slažem se s Gottfriedom Bennom i otišao bih malo dalje od njega. U pjesmi koja nije narativna, a ni didaktična, ni nadahnuta bilo kojom drugom socijalnom svrhom, pjesnik može biti isključivo zainteresiran za to da u stihovima – služeći se svim sredstvima riječi: njihovom poviješću, sporednim značenjima i njihovom muzikom – izrazi taj nejasni impuls. On ne zna što mora reći prije nego što to kaže; i dok se napreže da to kaže, nije zainteresiran za to da pomogne drugim ljudima da bilo što razumiju. Njega tada uopće ne zanimaju drugi; zanima ga samo to da nađe prave riječi ili pak one koje bi bile najmanje loše. Ne zanima ga ni to da li će ih itko ikad slušati ili neće, niti da li će ih tko razumjeti, ako ih je on razumio.“ (Preveo Marko Grčić.) Ali Eliot izlaže i svoj dodatak. Za razliku od Benna smatra da je teško, ako ne i nemoguće, razlučiti prvi glas od drugoga. Odlučan da stvara monološku liriku, pjesnik će možda podsvjesno pomisliti i na čitateljstvo ili na prosudbu kritičara. Prvi i drugi glas vjerojatno će često biti spojeni.

Završit ću još jednim pogledom na trojku Valéry, Benn, Eliot. Francuz je dobro zastupljen u našim antologijama, Eliotova su poetska djela u cijelosti dostupna u Vrhovima svjetske književnosti (2009), a Bennovu će liriku znalci njemačkog jezika naći u nizu novih izdanja. Pristup trima autorima pokazuje stilsku podjelu u kojoj je na jednoj strani Valéry, a na drugoj Benn i Eliot. Francuski je pjesnik predstavnik izrazito hermetične poezije: on je zagonetnost svojih pjesmotvora zadržao za sebe, a čitateljima je 1929. u komentaru o zbirci Charmes poručio: „moji stihovi imaju ono značenje koje im čitatelji daju“. To je najjezgrovitija tvrdnja u cijeloj povijesti modernog pjesništva. Razumije se da je ta misao široko otvorila vrata mnogim kritičarskim usmjerenjima, osobito „teoriji recepcije“ i „dekonstrukcionistima“.

Na drugoj je strani Bennova i Eliotova poezija, vrlo zahtjevna jer traži od čitatelja veliku erudiciju i široka poznavanja povijesti kulture. Međutim, ta dva autora povezuje i činjenica da nikad nisu hermetični. Njihovi montažni postupci stvaraju otvorenu teksturu pristupačnu adekvatnom čitatelju. Bennove pjesme iz zbirki nastalih između 1913. i 1922. mogu se u pojedinim segmentima uklopiti u Eliotova djela Prufrock, Pusta zemlja, Šuplji ljudi, ili u četvrti od Četiriju kvarteta (Little Gidding). Čak ni znalac to ne bi primijetio. Ta okolnost bitno potvrđuje isprepletenost poetskog modernizma.