Pravi pravcati grad profesora Baltazara

„Kad smo počeli raditi Baltazara, ideja je bila smjestiti ga u neku urbanu sredinu i kad smo razmišljali što je sve bitno da takav grad ima, nekako nam je odmah na pamet pala Rijeka“, kazao je u razgovoru Zlatko Bourek, crtač podloga i dio autorskog tima iz čije je radionice tijekom jedanaest godina izišlo 59, mahom desetominutnih, epizoda serijala o profesoru Baltazaru.

Iako je grad na Rječini, omeđen morem s jedne i zaštićen planinom s druge strane, Boureka ostavljao zadivljenim svojom arhitekturom, dugačkom i uskom glavnom ulicom načičkanom starinskim kućama te građanskom otvorenošću kojom je sredina odisala, valja pošteno ustvrditi da scenografija prvih nastavaka serije o dovitljivom znanstveniku nije bila nadahnuta njome, već osmišljena kao kombinacija dviju prijestolnica: New Yorka kao svjetske i Zagreba kao hrvatske metropole, čime je dodatno naglašen Baltazarov kozmopolitizam i univerzalnost njime prenošenih poruka.

Izložba o profesoru Baltazaru uveseljava djecu, a odrasle podsjeća na važnost kulture sjećanja / Izvor Press Rijeka 2020

Nenasilno rješavanje problema u okolini bez jasno istaknutih negativaca, okolini čiji je jedini problem zagonetka sama bilo je i 1967, kad se Izumitelj cipela pojavio na malim ekranima, revolucionarno, ako ne i pomalo kontroverzno rješenje u svijetu animiranog filma. Dječjim su imaginarijem, naime, carevali filmovi nalik onima iz radionice Walta Disneyja, njihovi su junaci bili životinje s antropomorfnim obilježjima ili mladi i hrabri ljudski likovi u borbi protiv, najčešće, zlih sila ili manje inteligentna, brza ili domišljata neprijatelja. Samo su vještice, zle čarobnice i pokoji živčani vladar svoju starost nosili izvješenu kao stijeg, a problemi su rješavani ili usložnjavani u brzoj izmjeni slika, s dijalogom kao glavnim zamašnjakom radnje.

Uspjeh starijega bradatog čovječuljka s cilindrom, sklonijeg zatvaranju u vlastite misli nego njihovu jasnom elaboriranju, stoga dolazi kao iznenađenje, no članak u Houston Postu upravo nedostatak naracije i mogućnost praćenja animacije bez vodstva glavnog naratora ocjenjuju Baltazarovim najvećim uspjehom, zaključujući kako su „geste, ponašanja i vrijednosti međunarodno razumljive čak i bez poznavanja jezika“.

Svjetski slavan profesor

Univerzalnom razumljivošću premostivši najveću od svih, jezičnu barijeru, Profesor Baltazar proputovao je svijet; stajao je uz bok talijanskoj La Linei i američkom Hogaru Strašnom, dobitnik je brojnih nagrada na međunarodnim festivalima, u Iranu ga je pohvalila i žena iranskog šaha, carica Farah, a nakon mnogih izložbi na kojima je gostovao (najvažnija je možda bila u njujorškoj MoMA-i, a najnovija ona o šest desetljeća Zagreb filma, posredovanjem koje je zagrebački MSU prešao put Od imaginacije do animacije), pretprošlog je vikenda u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Baltazar postao glavna zvijezda izložbe 51000 Baltazargrad.

Otvaranje, zahvaljujući golemu interesu javnosti, održano je 25. i 26. listopada. Premda u gradu više nema Tvornice papira ni Torpeda, koji su onomad značili „civilizacijski i industrijski odmak u odnosu na ostatak zemlje“ i time fascinirali Boureka, ostala je misao o nenasilnom rješavanju problema i toleranciji, jednaka ideji postavljenoj u srž riječkoga EPK-projekta, Luke različitosti. More je, uz Svemir, Rijeku i Grad, jedna od četiriju konstitutivnih jedinica i cjelina u prostoru izložbe koje, muzeološki gledano, komuniciraju na vrlo nekonzervativan način, a sama izložba funkcionira na dvjema razinama.

Prva je, naravno, namijenjena djeci koja u prostor Baltazargrada, nakon prelaska vrlo maštovito osmišljena mosta preko Rječine u čijim dubinama čuči neman Fu-Fu, mogu ući prolaskom ispod šarene penjalice ili izborom nekog od drugih otvorenih putova čime, ujedno, sama oblikuju tijek vlastite komunikacije s prostorom, dok je druga, posvećena povijesti animacije te važnosti Zagreb filma i sama Baltazara nešto prilagođenija da održi pozornost odraslih posjetitelja.

Ovdje je posebno važno naglasiti vještinu autorskog tima, kustosa Željka Luketića, njegova asistenta Lerija Ahela, dizajnerica postava Zoje Ivanišević, Kristine Volf i Ene Tadej iz zagrebačke Brigade i dizajnerice edukacijskog programa Ivane Lučić, da prijelaz među razinama učine nevidljivim, gotovo bešavnim, i da obje komunikacijske razine postave u neprekinut izložbeni narativ.

Putovanje kroz prošlost
i budućnost

Osim Rijekom, Bourek se u svojim kolorima nadahnuo naivom, a već je šezdesetih kontekst hrvatske umjetnosti usložnjavao psihodeličnim elementima, što je vidljivo u bojama, oblicima i simbolima korištenim u crtežima Profesora Baltazara. Stoga i pozadinskom kulisom izložbe dominiraju psihodelični motivi i simboli, a fizički i sadržajno odijeljeni prostori uređeni su tako da u posjetitelja evociraju odabrane nastavke Profesora Baltazara čiji je autorski tim, predvođen idejnim tvorcem Zlatkom Grgićem, nerijetko u studiju (ili zatvoren u kakav hotel) provodio i po dvanaest sati dnevno jer je izrada desetominutnog animiranog filma po principu 24 sličice u minuti iziskivala nekoliko mjeseci rada. Uz Borivoja Dovnikovića, koji je, ne želeći raditi u serijalu Baltazara nakon prve epizode napustio tim, s Grgićem i Zlatkom Bourekom radili su Baltazarov kum Pavao Štalter, scenarist Boris Kolar, autor glazbe Tomo Simović, Ante Zaninović i Milan Blažeković.

Na izložbi je, originalnim fotografijama ili karikaturama koje su izrađivali jedni za druge, odana počast svima njima kao i, što je posebna vrijednost, nevidljivom ženskom radu koloristica. Njihovo znanje, navodno, nije bilo važno, no njihove su mirne ruke pomogle da profesor Baltazar šarenilom boja i idejnom inovativnošću osvoji svjetsku publiku.

Kronološki i fenomenološki zamišljena izložba 51000 Baltazargrad, koja će u MMSU-u, kao središnji dio programa Dječja kuća, ostati otvorena do 23. siječnja, posjetitelja vodi i na, možda najvažnije, putovanje spajanjem prošlosti i budućnosti. Prikazom starih, rijetkih sačuvanih, materijala, kojih su se nekadašnje uprave Zagreb filma rado oslobađale, ukazuje na važnost promjene stava prema arhivskom gradivu i kulturi sjećanja, a pozivanjem najmlađih da vlastitim likovnim rješenjima interveniraju u prostor i tako dodatno ostave svoj komunikacijski pečat simbolički ukazuje na važnost razvoja kreativnosti. Jer ona je uz znanost, jasna je poruka, put prema pronalasku održivih rješenja i izgradnji sigurnijeg i boljeg društva.