Neujednačena antitrampovska satira

Navodno omiljen fikcijski američki predsjednik stvarnog i još aktualnog 45. američkog predsjednika Donalda J. Trumpa jest James Marshall, kojeg u akcijskom trileru Air Force One, varijaciji formule „umri muški“ u energičnoj režiji Wolfganga Petersena, sugestivno utjelovljuje Harrison Ford.

Posve razumljivo, jer u ostvarenju koje je u vrijeme premijere figuriralo kao svojevrsno „ljubavno pismo“ Hollywooda Billu Clintonu, pismo odaslano godinu dana prije seks-skandala koji je 42. američkog predsjednika zamalo stajao opoziva, stanar Bijele kuće predstavljen je gotovo kao junak bez straha i mane, kao odgovorna i visokomoralna osoba koja se odlučno bori protiv kazahstanskih terorista i u toj borbi bez razmišljanja riskira vlastiti život, neprekidno imajući na umu dobrobit ne samo svoje obitelji i suradnika nego i čitavog svijeta.

Sasvim logično da je upravo takav fikcijski američki predsjednik, u interpretaciji Harrisona Forda dijelom profiliran i kao „običan čovjek u neobičnoj situaciji“, s naglaskom na njegovu ljudsku dimenziju, Trumpu najomiljeniji, jer ne bi imalo smisla da mu je omiljen primjerice predsjednik Alan Richmond, psihopat, silovatelj i ubojica kojeg je u istoj 1997. godini snimljenoj Neograničenoj moći Clinta Eastwooda utjelovio Gene Hackman.

Cohen i ovaj put u liku Borata uspijeva isprovocirati neočekivane reakcije od ljudi

On je tada funkcionirao kao svojevrsni odgovor iliti kontra republikanca Eastwooda na Clintonovu idealizaciju u izvedbi demokrata okupljenih oko Petersena, a slično Eastwoodovu ostvarenju i u izvedbama drugih filmaša koji se odluče pozabaviti američkim predsjednikom mogu se dovoljno jasno detektirati ne samo njihove političke i ideološke preferencije nego i vrijeme nastanka nekog filma, ako nam ono i nije poznato.

U 1998. snimljenoj humornoj drami Predsjedničke boje opet demokrata Mikea Nicholsa John Travolta tumači također idealizirana Jacka Stantona, južnjačkog guvernera koji želi izboriti nominaciju za predsjedničkog kandidata Demokratske stranke, dok George Clooney u Martovskim idama iz 2011. fiktivnoga guvernera Pennsylvanije Mikea Morrisa, još jednog potencijalnog demokratskog predsjedničkog kandidata, boji tamnim bojama, prikazujući ga kao bezobzirna makijavelista spremna gaziti i preko leševa. A u crnohumornoj političkoj satiri Predsjedničke laži Barryja Levinsona također iz 1997. (drugi Clintonov mandat očito je nadahnjivao filmaše), Robert De Niro i Dustin Hoffman utjelovljuju sposobne spin doctore koji neimenovanog predsjednika dva tjedna prije izbora za drugi mandat iz potencijalno pogubna pedofilskog skandala izvlače konstruirajući ni manje ni više nego lažni rat SAD-a s Albanijom.

U ukratko opisan kontekst uklapa se i recentna igrano-dokumentarna satira Borat Subsequent Moviefilm redatelja Jasona Wolinera (serije Parks and Recreation, Posljednji čovjek na Zemlji), film vrlo duga te neprevodiva i cjelovitog i skraćenog naslova, nastavak kultnog Borata iz 2006, u kojem je scenarist i glavni kreativni agens ponovo Sacha Baron Cohen. On je za izvorni film opravdano osvojio glumački Zlatni globus i nominaciju za Oscar za najbolji adaptirani scenarij, no nastavak zacijelo neće polučiti takav uspjeh, jer posrijedi je inferiorno djelo kojemu uz maštovitost i barem hinjenu ležernost ovaj put nedostaje i izvornosti.

Drugi najpoznatiji kazahstanski novinar Borat Sagadijev simpatičan je, nespretan i budalast momak koji drugi put stiže u posjet SAD-u, ovaj put u pratnji maloljetne kćeri Tutar, koju umjesto majmuna, u njihovoj domovini ministra kulture, i najveće pornozvijezde, koju je u kavezu zatočena i tijekom puta pregladnjela Tutar pojela, želi darovati najpohotnijem potpredsjedniku Mikeu Penceu. Tutar je, dakako, parafraza Melanije Trump, djevojka koja potječe iz siromašne europske države i koja gleda parafrazu crtića Ljepotica i zvijer s Trumpom i Melanijom kao glavnim likovima. A da bi kćer darovao Penceu, Borat ju mora dotjerati i urediti, pretvoriti je u plavušu i povećati joj grudi, a plastični kirurg kojemu se obrati to pristane obaviti bez pitanja i bez imalo skanjivanja, jer ipak je on profesionalac.

Baš kao i u pustolovinama svojih likova Alija G.-ja i Brüna, Cohen i ovaj put u liku Borata uspijeva isprovocirati neočekivane reakcije od sugovornika i ljudi pred kojima se pojavljuje s „kćeri“, a dosjetljivost i vještina kojima se u televizijskim projektima, filmovima i nastupima uživo poigrava stvarnošću i njezinom medijskom slikom neosporne su. No ovaj put tu je i neželjeni efekt već viđenog, novom filmu o Boratu nedostaje svježine, a u nizu situacija teško je reći što je autentično, dokumentarno, a što priređeno, u cijelosti glumljeno.

Svakako, autentičan je segment na plesu debitantica, koji bi gledatelje mogao i odbiti degutantnošću, zacijelo onaj u brvnari dvojice rednecksa koji vjeruju u teorije urote o lažnosti korone, 5G-mreži, čipiranju i koječemu, onaj u završnici na predizbornom skupu kojem prisustvuje Pense te već dobro poznat segment s Trumpovim odvjetnikom i nekadašnjim njujorškim gradonačelnikom Rudyjem Giulijanijem, koji padne na čari lažne TV-novinarke Tutar.

Možda najveći problem u satiričnom ismijavanju Trumpa, ljudi iz njegove okoline i njegovih pristaša, leži u tome što su Trumpov predsjednički habitus, kao i njegove ideje i poruke, dovoljno satirične i (tragi)komične same po sebi, pa je njihovo satiriziranje suvišno, nepotrebno i kontraproduktivno.

No Sachi Baronu Cohenu valja priznati da se itekako trudi u onome što radi, taj trud gledatelje nekoliko puta uspijeva dobro nasmijati, Borat 2 je dovoljno provokativan da je već polučio i sudske tužbe. Osim što je iziritirao Trumpa, vrijeme premijere savršeno je pogođeno, a isplatila se i prodaja filma Amazonu za 80 milijuna dolara.